Veliki ilirski ustanak

Batonov ustanak (Bellum Batonianum) ili Veliki ilirski ustanak, je bio najveći vojni sukob između nekoliko ilirskih plemena i antičkog Rima koji je trajao četiri godine; od 6. do 9. godine n. e. Ustanak dalmatinsko-panonskih plemena dogodio se nakon decenije i po od uspostavljanja rimske prevlasti na prostorima Dalmacije i Panonije i perioda prividnog mira. Cezar Augustus je vodio aktivnu ekspanzionu politiku. Širenje rimske države preko Ilirije na sjever i istok bio je dio njegovih ambicioznih planova. Ilirska pobuna bila je prirodna posljedica velikog nezadovoljstva stanovnika Ilirije ogorčenih zbog loše uprave rimskih guvernera koji su nametnuli nepodnošljive namete.

Uvod

Vođa ustanka bio je Baton (Bato). Rođen je vjerovatno između 35. i 30. godine p. n. e. na području "gornje" Bosne. Pripadao je Dezitijatima koji su naseljavali područja današnje centralne Bosne i Hercegovine. Od 33. godine p. n. e. Dezitijati su bili pod Rimskom vlašću sa statusom polu-nezavisnog civitas peregrini (naziv za slobodno stanovništvo koje je imalo određenu administrativnu i teritorijalnu autonomiju ali bez statusa građana Rima). U dato vrijeme navedene teritorije su bile dio rimske provincije Ilirikum čije je sjedište bilo u Saloni, na obali Jadranskog mora. Smatra se da je Batonova porodica bila uticajna a da je on kao odrastao muškarac bio politički i vojni zvaničnik Dezitijata (princeps).

Razlozi za pobunu

Razlozi sa pobunu su bili brojni i uslovljeni datim historijskim, političkim, ekonomskim i socijalnim okolonostima. Kao glavne razloge mogu se pretpostaviti slijedeći:

• Sveopšta frustracija promjenama koje je donijela nova vlast
• Okrutnost i nesposobnost nove uprave
• Visoki porezi
• Mobilizacija (masovna regrutacija Ilira za rat protiv Germana)
• Ksenofobija
• Osjećaj etničkog i kulturnog jedinstva među ilirskim plemenima
• Svijest o sopstvenoj moći

Dakle, nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije pobunili su se protiv rimske vlasti zbog visokih poreza i prisilne regrutacije. Naime, Rimljani su planirali napasti germansko pleme Markomani te je s tim ciljem na umu Cezar Augustus naredio mobilizaciju među Ilirima.

Jačina snaga

Antički historičar Marcus Velleius Paterculus (oko 19. p. n. e. - 31. n. e.) procijenio je da su snage ilirskih plemena bile jačine oko 200.000 pješaka i 9.000 konjanika. Procijenjeni broj pješadije je pretjeran, uzevši u obzir broj lokalnog stanovništva i mobilizaciju za rimske potrebe, realnija procjena bi bila do oko 120.000 ratnika (vojno sposobnih muškaraca).

Rimskih legija je na početku bilo osam; pet ih je bilo repoređeno kod Siscie (današnji Sisak, Hrvatska) pod komandom Tiberija, budućeg imperatora: Legio VIIII Hispana, Legio XIII Gemina, Legio XIIII Gemina, Legio XV Apollinaris i Legio XX Valeria Victrix. U Makedoniji i Meziji bile su tri legije pod komandom Aula Cecina Severa: Legio VII Claudia, Legio VIII Augusta i Legio XI Claudia.

Na kraju pobune, vojska na strani Rima bila je ogromna:

• 10 legija (sa oko 50.000 legionara);
• više od 70 regimenti pomoćne pješadije (oko 35.000 ljudi);
• 14 jedinica konjanika (7-8.000);
• više od 10.000 veterana;
• nekoliko kohorti dobrovoljaca, plaćenika i saveznika iz Trakije.

Veliki ilirski ustanak

Ustanak je počeo spontano i brzo se raširio. U proljeće 6. godine n. e. Dezitijatima iz centralne Bosne s Batonom na čelu uskoro su se pridružili Breuci čije se vođa također zvao Baton. U jesen iste godine, dva Batona su skupa vodili ujedinjenu armiju pobunjenika. Veoma brzo, rimske trgovačke rute su bile prekinute a vojne jedinice uništene. Za samo nekoliko sedmica cijela teritorija na kojoj je današnja Bosna bila je izgubljena za Rim. Umjesto daljih osvajanja Rim je gubio teritorije, što je vjerovatno stvorilo veliku uznemirenost. Historičar Suetonijus je opisao ovaj veliki ilirski ustanak (Bellum Batonianum) kao najteži po Rim još od vremena Punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije, a vjerovatno najveći u vrijeme u Augustovo vrijeme. Dakle, Rim je morao poslati desetak legija i približan broj pomoćnih trupa (auxiliares), saveznike iz Trakije i plaćenike kako bi ugušio Ustanak. Vrhovni komandant ovih snaga bio je budući imperator Tiberije.

Prilike na strani ustanika

Najznačajniji doprinos ustanku su dali Dezitijati, Breuci, Dalmati, Mezeji, Andizeti, Kolapijani, Pirusti, moguće i Liburni te Japodi (iako su ovi drugi u dato vrijeme bili gotovo potpuno romanizirani). Jedan dio ustanika je prošao vojnu obuke u rimskoj vojsci i imao vrijedno ratničko iskustvo i vještine. Najvažnija odlika vojske ustanika bila je njena velika mobilnost a bili su lako naoružani.

Ustanici ipak nisu činili jednu kompaktnu masu i stiče se utisak da nisu imali ni jasan strategijski cilj i plan osim onog glavnog: da istjeraju Rimljane. Mudar potez bi bio koncentracija snaga oko Siscie i njeno zauzimanje a zatim razmještanje na područje jugoistoičnih Alpa i efektivno zapriječavanje prolaza rimskoj vojsci prema Iliriji. Također nisu očekivali ni intervenciju Tiberija, odnosno, brzu reakciju i premještanje njegovih trupa sa germanskog fronta u Ilirikum.

Vojno djelovanje

Glavno vojno djelovanje koje se moglo uočiti na strani ustanika je Batonov neuspješan pokušaj osvajanja Salone, rimskog administratvnog središta provincije, tokom kojeg su se Dezitijatima pridružili i Dalmati. Marcus Valerius Messalla Messallinus, guverner Ilirikuma, ipak je uspio odbiti napade i poraziti ustanike pa se Baton povukao sjevernije, gdje se sastao sa Breucima i njihovim Batonom.

Na sjevernom frontu ustanici su imali relativnog uspjeha pri pokušaju osvajanja Sirmiuma i na mons Almusu (Fruška Gora) koju su uspjeli zadržati neko vrijeme uprkos pomoći koju su na tom području Rimljanima pružili Tračani. Nedostajalo je vrlo malo i da zaustave spajanje rimskih legija koje su dolazile sa istoka u namjeri da se spoje sa glavninom snaga u Sisciji. Vođena je teška bitka u močvarama oko rijeke Volsce (Vuka, Hrvatska) gdje Ustanici nanose velike gubitke Rimljanima ali uz cijenu sopstvenog poraza.

Snage ustanika su djelovale i na južnom frontu, uz jadransku obalu, čak do Apolonije (antički grad na obali današnje Albanije), gdje su uspjeli osvariti nekoliko pobjeda i uzeti značajan plijen.

Kraj Ustanka

Panonska plemena su bila iscrpljena bolestima i glađu a njihovo jedinstvo dodatno oslabljeno potkupljivanjem od strane Rima. Nakon dvije godine gerilskih borbi po bosanskim planinama i močvarama Panonije, u ljeto 8. godine n. e. breučki Baton se predao Tiberijusu na obali rijeke Bathinus (Bosna) i izručio mu Pinesa, jednog od vođa. Zauzvrat je dobio amnestiju od Rima i dozvoljeno mu je da zadrži svoju poziciju vođe.

Ovaj preokret je veoma uzdrmao snagu ustanka jer su Panonci s Breucima činili značajan dio ustaničke moći. Nedugo zatim, dezitijatski Baton je uspio zarobiti breučkog Batona i odlučeno je da se on pogubi. Baton dezitijatski je nakon toga uspio ponovo pridobiti Panonce.

Naredne, 9. godine n. e. Tiberije i Germanicus su pokrenuli završne ofanzive protiv Dezitijata. U septembru 9. godine n. e. (samo nekoliko dana prije bitke u Teutoburškoj šumi) dogodile su se vjerovatno najteže bitke nakon kojih su Dezitijati morali prihvatiti poraz.

Komentari

Moral Ilira zadivio je i same Rimljane. U posljednjoj velikoj bici, kada su Rimljani opkolili posljednji Batonov bedem otpora, grad Andretium, kod Salone, rimski hroničari zabilježili su slijedeće: "Ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo. One se ne predaju Rimljanima, a Ilirski ratnici oduzimaju sebi život svojim mačevima..." .

Antički historičar Strabon navodi da nakon što je Baton zarobljen na teritoriji Dalmata, Tiberije je navodno upitao Batona i Dezitijate zašto su se pobunili a Baton je odgovorio: "Vi Rimljani ste sami krivi jer ste poslali vukove da čuvaju vaša stada a ne pastire." (prema Dionu Kasiju) Baton je odveden u Rim, po običaju prema kojem su se poražene vođe pokazivali kao trofeji a ostatak života je proveo u Raveni, Italija.

Rimska vojna kampanja

6. godina n. e.

Prva godina: Tiberije je prisiljen odgoditi kampanju u Markomaniji a umjesto toga intervenisati u Iliriji.

Ustanak je počeo prvo u zaleđu Dalmacije (područje današnje Bosne), među Dezitijatima koje je predvodio Baton a zatim se proširio među panonske Breuke koje su predvodili još jedan Baton i Pinnes. Ova plemena su predvodili ljudi sa određenim vojnim iskustvom stečenim tokom služenja u rimskoj vojsci i koji su, dakle, dobro poznavali i primjenjivali vojne metode i disciplinu. Zbog ovog ustanka, kampanja protiv Markomana morala je biti odložena a Tiberije uložiti svo svoje vojno znanje i vještinu.

Tiberije je poslao nekoliko jedinica kako bi spriječio napredovanje naprijatelja u slučaju da odluče krenuti na Italiju. Marcus Valerius Messalla Messallinus je uspio odbiti neprijateljsku armiju od oko 20.000 vojnika i zabarikadirati se u utvrđen Sisciu (današnji Sisak, u Hrvatskoj) gdje je sačekao dolazak Tiberija. Za to vrijeme Aulus Caecina Severus je odbranio Sirmium i odbio Breuke do rijeke Drave uz velike gubtike. Tiberije je stigao na područje ratnih dešavanja krajem godine kada je već veliki dio teritorija sve do Jadrana bio izgubljen sa izuzetkom dva navedena utvrđena mjesta. Tračani su se pridružili sukobu na strani Rimljana.

Ustanici su držali mons Almus (Fruška gora), sjeverno od Sirmiuma, gdje su uspeli odoljeti tračanskoj konjici kralja Remetalka I. Tračani su imali zadatak i da spriječe invaziju na Makedoniju i to im je uspjelo ali na jedvite jade.

7. godina n. e.

Druga godina: Tiberije koncentriše čak deset legija u Sisciji.

Avgust, pošto nije bio uvjeren da će Tiberija uspjeti smiriti Dalmaciju dovoljno brzo, u zonu operacija poslao je i Germanikusa, koji tada bio tek kvestor.

Tiberijeva taktika bila je jasna. Trebalo je spojiti dvije rimske armije; onu iz Ilirikuma i onu iz Makedonije i to na liniji Siscia-Sirmium kako bi razdvojio snage ustanika: panonsku grupu na sjever od rijeke Save a dalmatsku na planinsko područje Bosne. No, za to su mu bile potrebne i dodatne trupe. Nastavilo se sa prikupljanjem dodatnih kohorti dobrovoljaca a došle su i još dvije legije (Legio IIII Scythica i Legio V Macedonica) na istočni front pod komandom Marka Plauzia Silvana, guvernera Galacije i Panfilije. Ove dvije legije pridružile se se onim pod komandom Cecina Severa tako da ih je ukupno bilo pet - jednako kao i onih koje je Tiberije koncentrirao kod Siscie. Sada je Tiberije raspolagao sa dovoljno moći da kontroliše cijelu dolinu Save, na pomenutoj liniji Siscia-Sirmium.

Prve vojne operacije u 7. godini n. e. su počele na istoku, s pomjeranjem legija pod komandom Cecine Severa i Plaucija Silvana na zapad. Ustanici su ih namjeravali blokirati na tom putu i spriječiti spajanje sa Tiberijem. Rimska prethodnica se pokušala utvrditi i sačekatih dolazak preostalih jedinica no, Iliri su se iznenada sručili na njih i zamalo ih naterali u rasulo koristeći pri tome taktiku sličnu onoj koju je Hanibal primijenio u bici kod Trazimenskog jezera.

Bitka se odigrala u močvarama Volcee (rijeka Vuka). Rimljani su umalo poklekli silovitim naletima ustanika ali, na kraju je prevagnula željezna disciplina i upornost disciplinovanih legija. Severo i Silvano su ipak doveli trupe do Siscie i spojili se sa Tiberijem. Ova bitka je ocijenjena kao jedna od mogućih velikih katastrofa rimske vojske koja je "za dlaku" izbjegnuta.

Ostvarivši premoć u dolini Save, Tiberiju je preostalo da ojača pozicije gradnjom utvrđenja i time spriječi ponovno spajanje snaga ustanika a zatim da ih jednu po jednu eliminira. Do kraja godine Tiberije je naredio istovremene napade na nekoliko neprijateljskih položaja. U ovim akcijama je učestvovao i Germanikus pobijedivši Mezeje.

Prije početka zime Tiberije je odlučio da se dvije legije vrate u Meziju (vjerovatno u Naisus - Niš) radi spriječavanja upada Dačana, tri legije su se vratile u Sirmium a preostalih pet je ostalo sa njim u Sisciji.

8. godine n. e.

Treća godina: Panonska plemena su poražena.

Dio rimske vojske stacionirane oko Siscije se brzo pokrenuo ka istoku i negdje u dolini rijeke Bosne odnijela novu pobjedu nad pobunjenim Panoncima. Tiberije je bio strpljiv i oprezan strateg što mu je uz oskudice na strani neprijatelja i izdaje naročito pospješene potkupljivanjem, osiguralo polaganu ali sigurnu pobjedu (Tiberije je jasno koristio strategije spržene zemlje" i divide et impera). Za ustanike je vjerovatno bila najporaznija predaja Batona koji je predvodio Breuke. Baton Dezitijatski je saznao za to, zarobio je svog imenjaka i sa svojim savjetnicima donio odluku da se on pogubi. Istovremeno je uspio ponovo pridobiti Panonce za nastavak borbe. No, rimske snage pristigle iz Sirmiuma ponovo odnose pobjedu.

Baton je tada donio odluku da se povuče u planine na jugu. Zatvorio je sve prilaze ka Bosni a Rimljani su u međuvremenu konačno porazili Breuke.

Tiberije je tokom zime pažljivo isplanirao djelovanje na teškom bosanskom terenu rasporedivši svoje vojskovođe tako da su držali pobunjeničke teritorije pod okruženjem a on sam se vratio u Rim kako bi podnio izveštaj Avgustu.

9. godina n. e.

Četvrta godina: Tiberije se iz tri pravca spopšta ka obali i stavlja pod kontrolu cijelo područje.

S početkom godine, sukobi su nastavljeni. Germanikus se istako vojnom vještinom i hrabrošću tokom vođenja usješnih akcija i osvajanjem utvrđenja Splono (moguće Pljevlja) i Raetinum. Ostali generali su imali sličan uspjeh osvojivši Seretium no, pobunjeno stanovništvo se još uvijek nije sasvim predavalo.

Zato je August odlučio da ponovo pošelje Tiberija u Dalmaciju i rat konačno privede kraju. Tiberije je podijelio vojsku u tri dijela:

• Desno krilo (istok) - Marko Plaucije Silvano je dobio zadatak da krene iz Sirmiuma prema Dalmaciji krećući se dolinom rijeke Bosne.
• Lijevo krilo (zapad) - Marco Emilio Lepido, novi legat za Iliriju, krenuo je na jug iz Siscije rijekom Glinom.
• Sredina - Tiberije i Germanikus su vjerovatno išli uz rijeke Vrbas i Una pravcem prema Andretiumu (kod Salone), gdje se Baton bio povukao.

Tu je bila i četvrta grupa, pod komandom guvernera Dalmacije koji je "čistio" obalu od ustanika. Dakle, Tiberije se polako približavao Andretiumu dok su pred nastupom rimskih snaga padala posljednja uporišta ustanika, neka u borbi a neka i bez borbe. Andretium je stavljen pod opsadu koja je zaključena dugom i teškom bitkom pod njegovim zidinama i Batonovom predajom.

Rimski trijumf

Za ovu pobjedu Tiberije je još jednom proglašen imperatorom i skupa sa Germanikusom počašćen ceremonijom trijumf. Tiberije je trijumf proslavio 23. X 12. god. n. e. ili 16. I 13. god. n. e. Taj trijumf spominju Velej Paterkul, i s manje detalja Svetonije i Kasije Dion. Prikaz Tiberijevog trijumfa imamo i na kameji od oniksa, uobičajeno nazvanoj Gemma Augustea.

Rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso 43. god. p. n. e. – 17/18. god. n. e.), u svojim djelima Tuga (Tristia) i svome pismu Germaniku (Epistulae ex Ponto) detaljno opisuje dešavanja povezana s tadašnjom provincijom Ilirikom i balkanskim svijetom. Opis same proslave trijumfa je slikovit i tom prilikom Ovidije spominje Batona Dezitijatskog koji je kao najvrijedniji ratni zarobljenik sproveden u trijumfu zajedno sa ostalim ustaničkim vođama, okovanim za vratom, i koji su pomilovani. Ovidije daje čitav niz podataka o prikazima zarobljenika, osvojenih utvrda (oppida), s prikazima čak ljudi u njima, rijeka i planina pobijeđene zemlje i borbi u gustim šumama.

Napomene

Neobična je bila rimska politika prema Iliriji, Ilirija bila je tako blizu a Rim je tek nakon Velikog ilirskog ustanka efektivno pacifikovao ovo područje i ostvario punu kontrolu nad njim. Prije toga Rim je već bio osvojio daleke krajeve na oba kraja Mediterana. Osim toga, bilo je poznato da Ilirija ima veliko rudno bogatstvo i druge važne resurse. Prije Ustanka, Rim se zadovoljavao kontrolom tek nad istočnom obalom Jadrana i uskim pojasom zaleđa.

Dati period bio je nepovoljan za Rim; bilo je pobune u Africi, piraterije u morima oko Sardinije, nedostatak novca i sl. Nakon Ustanka i teškog poraza u Teutoburškoj šumi, Rim je izgubio svaku volju za dalju ekspanziju prema sjevernoj i centralnoj Evropi.

Uništavanja po cijeloj Iiriji tokom sukoba su bila ogromna i ostavila su teške posljedice na stanovništvo. Ipak, nakon prestanka sukoba Rim nije vršio odmazdu ni masovno porobljavanje preživjelih. Nakon Ustanka Rim vodi pravedniju politiku i mudriju upravu u Ilirikumu i uspostavlja drugačiju administrativnu podjelu razdvojivši provinciju na dvije; Panoniju i Dalmaciju.

Izvori i vanjski linkovi

• Cassio Dione, Storia romana, lvi.16.3.
• Velleio Patercolo, Storia di Roma, libro II, 110-116.
• Tacit, Anali
• Danijel Džino, Illyrian policy of Rome in the late Republic and early Principate, doctorate thesis, University of Adelaide, 2005,
• J.J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0-631-19807-5,
• Gino Bandeli, Momenti e forme nella politica illirica della Repubblica romana (229-49 a.C.)
• Cambridge Ancient History, L'impero romano da Augusto agli Antonini, trad.it., vol.VIII, Milano 1975.
• Santo Mazzarino, L'impero romano, vol.I, Bari 1976.
• R.Syme, L'aristocrazia augustea, trad.it., Milano 1993.
• Darstellung in der Römischen Geschichte von Theodor Mommsen
• Zeitleiste bei gottwein.de Arhivirano 3. 3. 2009. na Wayback Machine