Dubrovnik

Dubrovnik
Dubrovnik
Grad
	Grad Dubrovnik
	pogled na Dubrovnik
	Zastava Grb
	Nadimak/-ci: Biser Jadrana
	DubrovnikLokacija u Hrvatskoj
	Koordinate: 42°39′02″N 18°05′40″E / 42.65056°N 18.09444°E
Država	Hrvatska
Županija	Dubrovačko-neretvanska
Vlada
• Gradonačelnik	Mato Franković (HDZ)
Površina
• Općina	143,38 km2
Najveća nadmorska visina	34 m
Stanovništvo (2021.)
• Općina	41.562
• Općina (gustoća)	289,87 /km2
• Naselje	26.922
Vremenska zona	CET (UTC+01:00)
• Ljeti (DST)	CEST (UTC+02:00)
Poštanski broj	20000
Pozivni broj	(+385) 20
Veb-sajt	Grad Dubrovnik

Dubrovnik (latinski: Ragusa) jest grad u Hrvatskoj i sjedište Dubrovačko-neretvanske županije.

Geografski položaj

Smješten je na obali Jadranskog mora, na krajnjem jugu Hrvatske. Ubraja se u jedan od najznačajnijih kulturnih i turističkih centara u jugoistočnoj Evropi. Poznat je po starom gradskom jezgru sa brojnim kulturnim i sakralnim spomenicima.

Popularni naziv za grad pod brdom Srđ je i "biser Jadrana". Dubrovnik je i administrativni centar Dubrovačko-neretvanske županije.

Grad Dubrovnik osnovan je na pomorskoj trgovini i trgovini sa okolnim zemljama Balkana (Bosnom, Srbijom, Dalmacijom) tokom ranog srednjeg vijeka i dugo vremena bio je jedini protivnik Mletačke republike na istočnom dijelu Jadrana. Zbog bogatstva i vještih diplomatskih odnosa, Dubrovnik se znatno razvio posebno u 15. i 16. vijeku. On je bio i važan kulturni centar, te rodni grad mnogih značajnih pjesnika, pisaca, filologa, slikara, matematičara i fizičara.

Historija

Počeci grada

Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u 7. vijeku. Te nove spoznaje zasnivaju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) došli na otočnu hrid Laus ispod brda Srđ i tu su se nastanili. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava, i to nasipanjem kanala na kojem se danas nalazi jedna od poznatijih dubrovačkih ulica Placa (Stradun). Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznavao je vlast Bizantije. Prvi put u historijskim dokumentima spominje se 850. Oko 992. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. vijeka osnovana je dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani su podigli tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačke vlasti.

Razvoj republike

Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je imao određen vid autonomije, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem, i to ponajprije s Bosnom u doba bana Kulina.

U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napada. U 13. vijeku vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. u sastavu Dubrovačke republike je i Stonski rat sa Stonom. Mljet ulazi u sastav Republike 1345.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona, Dubrovačka republika je osigurala kada je krajem 14. vijeka od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. vijeka priznaju svi dubrovački susjedi.

Zadarskim mirom 1358. posjedi Venecije na istočnoj obali Jadranskog mora pripali su ugarsko-hrvatskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast ugarskog vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. razvija se u samostalnu državu.

Procvat Republike

U Dubrovačkoj republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo. Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvalo i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. vijeku imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. vijeku, kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.

Trguje se rudarskim, poljoprivrednim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i drugim. U 16. vijeku Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački brodovi prevozili su robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemlja i stizali sve do Engleske.

Osnova privrednog razvoja Dubrovnika činile su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. vijeku organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i privredne ustanove. U 16. vijeku zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna finansijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska preduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između građana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od zanatstva i trgovine.

Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupali su poklisari, dok su konzulati štitili interese dubrovačkih pomoraca širom svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent, Venecija.

U drugoj polovini 16. vijeka moć Dubrovnika je opala. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje su ulagali u brodarstvo i obrt, jer je nedostajalo kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca bila je sve veća.

Opadanje Grada i Republike

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Zemljotres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke republike. Naime, otkrićem Amerike trgovački putevi premjestili su se na Atlantik, splitska skela koju su izgradili Mlečani, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama, neki su od glavnih uzročnika. Zemljotres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju: Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683, kod Mohača 1687) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Venecija se morala povući iz Popovog polja i vratiti ga u Osmanlijske ruke, a tom prilikom provedeno je i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Pad Republike

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683–1699) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnovili su ugovor iz 1358. U 18. vijeku ponovno jača dubrovačka privreda i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. vijeku Dubrovnik imao je više od 85 konzulata. Najjači privredni činilac bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. prorijedila.

Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se pogrešno tumači kao priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa, a posebno je neosnovana tvrdnja da je Dubrovačka republika bila prva strana država koja je priznala SAD.

Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazio se u sastavu stare općine Dubrovnik.

Stanovništvo

Na popisu stanovništva 2021, grad Dubrovnik je imao 41.562 stanovnika, od čega u samom Dubrovniku 26.922.

Grad Dubrovnik

Broj stanovnika po popisima^[1]
1857.	1869.	1880.	1890.	1900.	1910.	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.	1971.	1981.	1991.	2001.	2011.	2021.
14.445	13.398	15.666	15.329	17.384	18.396	16.719	20.420	21.778	24.296	27.793	35.628	46.025	51.597	43.770	42.615	41.562

Napomena: Nastao iz stare općine Dubrovnik. U 1981. i 1991. sadrži dio podataka općine Župa dubrovačka.

Dubrovnik (naseljeno mjesto)

Broj stanovnika po popisima^[1]
1857.	1869.	1880.	1890.	1900.	1910.	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.	1971.	1981.	1991.	2001.	2011.	2021.
6.451	6.032	8.460	8.531	10.671	11.823	10.425	14.137	15.875	18.286	22.210	30.161	41.864	47.348	30.436	28.434	26.922

Popis 1991.

Na popisu stanovništva 1991, naseljeno mjesto Dubrovnik je imalo 49.728 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:

Dubrovnik
1991.
ukupno: 49,728 Hrvati 38,521 (77,46%) Srbi 4,342 (8,73%) Muslimani 2,715 (5,45%) Jugoslaveni 1,026 (2,06%) Crnogorci 609 (1,22%) Albanci 195 (0,39%) Slovenci 153 (0,30%) Makedonci 73 (0,14%) Mađari 55 (0,11%) Italijani 45 (0,09%) Nijemci 34 (0,06%) Česi 19 (0,03%) Jevreji 19 (0,03%) Slovaci 17 (0,03%) Rusi 15 (0,03%) Poljaci 14 (0,02%) Rusini 13 (0,02%) Austrijanci 9 (0,01%) Bugari 6 (0,01%) Ukrajinci 5 (0,01%) Rumuni 3 (0,00%) Grci 2 (0,00%) Romi 2 (0,00%) Turci 1 (0,00%) ostali 85 (0,17%) neopredijeljeni 1,065 (2,14%) region. opr. 146 (0,29%) nepoznato 539 (1,08%)

Poznati Dubrovčani

Ruđer Bošković, naučnik i filozof
Marin Držić, književnik
Marin Getaldić, fizičar
Ivan Gundulić, pjesnik
Ivan Mane Jarnović i Luka Sorkočević, kompozitori
Ivo Vojnović, književnik
Tereza Kesovija, pjevačica

Galerija

Dubrovnik noću
Pogled na Grad iz parka Orsula
Pogled sa Ploča
Dubrovačke gradske zidine
Portal Franjevačke crkve iz 15. vijeka
Vrata od Pila
Brdo Srđ iznad grada
Orlandov stub
Arboretum Trsteno
Franjevački samostan
Most dr. Franje Tuđmana
Aerodrom Dubrovnik
Crkva "Sv. Vlaha" noću

Dubrovnik, panorama

Također pogledajte

Literatura

[1] Savezni zavod za statistiku i evidenciju FNRJ i SFRJ, popis stanovništva 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine.
Knjiga: "Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 1880-1991: po naseljima, autor: Jakov Gelo, izdavač: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 1998., ISBN 953-6667-07-X, ISBN 978-953-6667-07-9;
Harris, R: "Povijest Dubrovnika", Golden marketing, Zagreb, 2006.

Reference

^ ^a ^b - Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Dubrovnik

Wikivoyage logo

Wikivoyage ima vodič za putovanje za: Dubrovnik

[autogenerated1-1] - Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001.

[1]