Engleska

Engleska England
Zastava	Grb
	Himna: "God Save the King";
	Položaj Engleske na karti Položaj Engleske
Glavni grad	London;
Službeni jezik	engleski
Državno uređenje
• Monarh	Charles III
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno	130.395 km2
Stanovništvo
• Ukupno	49.138.831 (2001)
• Gustoća	377/km2
Valuta	Funta Sterlinga
Vremenska zona	UTC (WET)
Pozivni broj	44
Internetska domena	.uk

Engleska (engleski: England) jest najveća konstitutivna država Ujedinjenog Kraljevstva^[1]^[2]^[3] i obuhvata centralni i južni dio Britanskog ostrva. Prostire se na površini od 130.395 km² i graniči se sa Škotskom na sjeveru i Velsom na zapadu. Na sjeverozapadu izlazi na Irsko more, a na jugozapadu na Keltsko more. Englesku od kontinentalne Evrope razdvajaju Sjeverno more na istoku i kanal La Manche na jugu. Pored teritorije na Britanskom ostrvu, pripada joj još stotinjak manjih ostrva, od kojih su najveći ostrva Scilly i ostrvo White.

Ime države potiče od germanskog plemena Angli koji su naselili britanska ostrva tokom 5. i 6. stoljeća. Iako tragovi naselja sežu još u kameno doba, Engleska postaje jedinstvena država u 10. stoljeću, a njen utjecaj i moć su naglo porasli tokom doba velikih geografskih otkrića u 15. stoljeću. Industrijska revolucija koja je zahvatila Englesku tokom 18. stoljeća je u potpunosti izmijenila zemlju, transformirajući društvo u prvu svjetsku industrijsku naciju.

Historija

Približno između 10.000. p. n. e. i 6.000. p. n. e., završetkom ledenog doba, došlo je na području Britanskih ostrva do otopljavanja klime pa je tako potopljena i prevlaka koja je preko Sjevernog mora spajala Englesku sa kontinentom. Toplija klima dovela je do pojave većeg broja biljaka i životinja, pa tako i do prvih lovaca skupljača, a nakon njih i prvih ratara. Prvi dokazi korištenja pluga na području Engleske pojavili su se 3.500. p. n. e. Usljed razvoja poljoprivrede došlo je i do povećanja broja stanovništva pa se u većoj mjeri pojavljuju i dokazi o prisutnosti ljudi na području Engleske. Ti dokazi pojavljuju se u obliku ritualnih spomenika, pogrebnih komora, kamenih nizova i krugova. Ti objekti postajali su s vremenom sve složeniji i ukazuju da je poznavanje astronomije igralo veoma važnu ulogu, iako vjerski običaji tadašnjih ljudi i nisu sasvim poznati. Najpoznatiji spomenici tog vremena u Engleskoj su ritualna središta u Aveburyju i Stonehengeu.

Engleska je u to doba bila izložena pritisku Kelta, kulture koja se oko 800. p. n. e. pojavila u južnoj Njemačkoj, a zatim se proširila dobrim dijelom Evrope, pa tako i Engleskom. Razlozi širenja keltske kulture na Englesku nisu još potpuno jasni, a mogli bi biti uvjetovani doseljavanjem novih stanovnika ali i trgovinom. U to doba usljed obrade metala došlo je do snažnog razvoja poljoprivrede, trgovine, kovanja novca te prvih začetaka gradova i plemenskih "država".

Nakon što je osvojio Galiju Gaj Julije Cezar zaključivši je da je nužno spriječiti podršku koju Keltima u Galiji pružaju Kelti sa područja Britanije, a vjerovatno i zbog želje za slavom i plijenom, te potreba da zaposli svoje jedinice, pokrenuo je godine 55. p. n. e. i 54. p. n. e. pohod na južnu Englesku, ali je naišao na neočekivano snažan otpor i oluje. Zbog toga se Cezar bez mnogo razmišljanja vratio u Galiju.

Njegovi nasljednici razvili su trgovačke veze sa stanovnicima Engleske, ali pokreta vojske nije bilo do 43. godine, kada je napad poveo car Klaudije kako bi stekao nužan vojni ugled ali i zato što su rimski štićenici u južnoj Engleskoj izgubili kontrolu. Tokom narednih vijeka, sve do početka 5. vijeka Rimljani su, postepeno pokorivši zatečene narode, znatno utjecali na razvoj Engleske, kako u privrednom tako i u kulturnom smislu. Rimljani su razvili urbani sistem povezan cestama, te izgradili romanizirane posjede i vile. Gradovi poput Londona (Londiniuma), Lincolna (Linduma) i Yorka (Eboracuma) bili su središta vlasti, potrošnje i rimske kulture. Izvan gradova Engleska se nije romanizirala u mjeri u kojoj su to učinile druge provincije. Da bi odbranio pogranično područje Engleske od invazije sa sjevera car Hadrijan je 122. duž linije između rijeke Tyne i zaljeva Solway izgradio je zid nazvan po njemu Hadrijanov zid.

Kao i drugi dijelovi Rimskog carstva i Britanija je dolazila pod sve snažnije udare nadirućih "barbarskih naroda": Pikta iz Škotske, te Angla, Juta i Sasa iz Njemačke i Danske. Godine 367. izvršili su uspješnu invaziju koja je dovela do ogromnih razaranja. Rimsku vlast ponovno je uspostavio car Teodozije, međutim ti napadi doveli su do općenitog slabljenja trgovine i stagnacije gradova, te je početkom 5. vijeka, za vrijeme vlasti rimskog cara Honorija, rimska Britanija potpala pod vlast "barbarskih naroda".

Period nakon prodora "barbarskih naroda" općenito je malo poznat i malo je izvora, osim dijelom arheoloških koji škrto govore o periodu od nekoliko vijekova (od 5. do 7. vijeka). Može se reći da su napadači naišli na prilično žilav otpor domaćeg stanovništva ali postepeno su, naročito tokom 6. vijeka, Angli i Sasi na području Engleske uspostavili svoja kraljevstva. Neki arheološki dokazi, kao npr. kraljevska grobnica kod Sutton Hooa, govore, prema nađenim ukrasima, da su novouspostavljena kraljevstva održavala određene kulturne i trgovačke veze sa kontinentom i nisu potpuno prekinule kulturni kontinuitet sa rimskim periodom.

Kršćanstvo se u Engleskoj počelo širiti relativno brzo nakon što su novi narodi uspostavili svoja kraljevstva. Prvi pokušaj je bio kada je papa Grgur I godine 597. uputio misiju u Canterbury, glavni grad Kenta, međutim pravi iskorak učinila je irska crkva koja je kroz određeno vrijeme misionarskim radom kršćanstvo proširila, preko Škotske na Englesku. Godine 664. na crkvenom saboru u Whitbyju pripremljen je teren za organizaciju Engleske crkve, te je papa imenovao Teodora iz Tarsusa prvim nadbiskupom Canterburyja.

U periodu do 9. vijeka brojna mala kraljevstva, nakon brojnih manjih ili većih ratova spojila su se u tri velika kraljevstva pod nazivima: Northumbrija, Mercija i Wessex.

Tokom ovih nemirnih vremena područje Engleske moralo je pretprjeti još jedan val "barbarskih" napada i to od strane Vikinga (Danaca, Norvežana i Šveđana). Prvi danski brodovi primijećeni su u engleskim vodama godine 789, dok su Norvežani 794. brutalno opljačkali samostan Lindisfarne, važno vjersko središte Northumbrije. Od sredine 9. vijeka Danci su pojačali pritisak na području južne i istočne Engleske, te su sve više dolazili kako bi osvojili i ostali, a manje pljačkali. Pritisak Danaca je bio nezaustavljiv sve do godine 878. kada ih je porazio kralj Alfred Veliki u bici kod Edingtona. Pod Alfredom Velikim kraljevstvo Wessex je dosta osnažio te postupno prerasta u Englesku, te se može reći da je Alfred Veliki prvi engleski kralj.

Alfredovi nasljednici Edvard I Stariji te Ethelstan Slavni svojim su sposobnim vođenjem ratova potpuno porazili Dance na cijelom području Engleske te i formalno ujedinili bivša kraljevstva u Kraljevstvo Englesku. Učvršćen je i proširen sistem grofovija (shire), koje su bile podijeljene u okruge (wapentake) odgovorne za održavanje reda i zakona. Sistem funkcionera: zapovjednika, šerifa, vijećnika i sudaca povezivao je vladara i lokalne zajednice. Čvrsto je organiziran i sistem razrezivanja poreza i vojne obaveze.

Od godine 980. do 1016. ponovno su se intenzivirali napadi Danaca koji su sada bili organizirana vojska uređenog kraljevstva pri čemu je Engleska ostala podijeljena između Knuta Velikog i Edmunda Željeznobokog. Nakon Edmundove smrti Engleska je potpala pod vlast danskog kralja Knuta Velikog. To razdoblje prevlasti Danaca potrajalo je do povratka kraljevske loze Wessex na čelu sa Edvardom Ispovjednikom 1042.

Mirni period potrajao je do smrti kralja Edvarda Ispovjednika godine 1066. Kako Edvard nije imao djece na englesko prijestolje pretendirali su Vilim, vojvoda normandijski i sin tada najvećeg engleskog velikaša grofa Godwina od Wessexa, Harold. Kraljevsko vijeće (Witenagemot) izabralo je Harolda pod imenom Harold II. Vojvoda normandijski Vilim nije se s time mirio, budući da je tvrdio da je kralj Edvard baš njemu obećao englesku krunu, pa je prikupio vojsku te izvršio invaziju Engleske, porazio i ubio Harolda II u bici kod Hastingsa. Ovaj događaj izazvao je korjenite i sveobuhvatne promjene u engleskom društvu i vladajućoj eliti. Vilim I Osvajač proveo je sveopću normanizaciju Crkve i zemlje. Uskratio je Anglosasima mogućnost izbora crkvenih poglavara, dovodio iz stranih zemalja, te je oduzeo zemlju svim zemljoposjednicima Anglosasima i dodijelio ih normanskoj eliti u skladu s ratnim zaslugama. Uveo je francuski jezik kao službeni. Zaslužan je za stvaranje sveobuhvatnog imovinskog katastra sve imovine u Engleskoj (Domesday Book). Vladavina Normana značila je jačanje feudalizma, uspon gradske trgovine i obrta te širenje francuskog jezika i kulture. Svijet normanske Engleske nestao je nakon devedesetak godina, 1154. godine, isto kao što je i nastao, u ratu. I to u građanskom ratu za vrijeme vladavine kralja Stjepana.

Novi period u historiji Engleske počinje dolaskom na prijestolje Henrika II iz dinastije Anjou-Plantagenet. U periodu 12. i 13. vijeka došlo je do pojačanog razvoja poljoprivrede, obrta i trgovine. Razvijaju se mnoge djelatnosti koje utječu na razvoj bankarstva što dovodi i do promjena u strukturi društva. Jačaju gradovi koji se izvan zidina i opkopa šire u okolinu. Dok je feudalna, normanska Engleska bila zasnovana na zemlji, ova nova društvena i privredna struktura Engleske u nastajanju biva zasnovana na novcu, pa su se tako čak i vazalske obaveze vitezova u dobrom dijelu, umjesto vojnom službom, isplaćivale u obliku novčane rente. Sve više odnos gospodara i kmeta postaje odnos zemljoposjednika i zakupca.

Vladavine Rikarda I Lavljeg Srca i Ivana Bez Zemlje (1189–1216) koji su vodili mnoge ratove za svoje nasljedne feude u Francuskoj zemlju su iscrpili, a i grubi način vladavine Ivana Bez Zemlje potakli su englesko plemstvo na ustanak na kraju kojeg je Ivan bio prisiljen sklopivši Veliku povelju sloboda (Magna charta libertatum), prihvatiti uvjete koji su ograničavali njegovu moć, davali određene povlastice plemstvu, a slobodni ljudi su dobili određene garancije protiv samovoljnih kraljevskih postupaka. Magna charta libertatum smatra se prvim pisanim ustavnim zakonom Engleske (i uopće prvim pisanim ustavnim aktom u svijetu) pogotovo iz razloga što su ustanak plemstva i sklapanje Povelje podržali i drugi slojevi naroda. Također se smatra dokumentom koji garantira građanska prava i vladavinu zakona.

Novi poticaj razvoju parlamentarizma u Engleskoj dao je ustanak plemstva protiv kralja Henrika III koji je bio rezultat neprihvaćanja Oxfordskih i Westminsterskih odredbi kojima je visoko plemstvo nastojalo dodatno kontrolirati kralja. Parlament se dodatno razvijao tokom vladavine Edvarda I koji je bio puno oprezniji vladar. Tokom njegove vladavine osvojen je Vels 1284. godine.

Četrnaesti vijek u historiji Engleske ostat će najviše upamćen po dva događaja: početku Stogodišnjeg rata i pojavi kuge.

U Francuskoj je izumrla izravna linija dinastije Capet pa je Edvard III 1337. tražio za sebe francusku krunu jer mu je majka Izabela bila iz kuće Capet. Edvard je ponosno zatražio francusku krunu izazivajući "Filipa de Valoisa koji je sebe nazivao francuskim kraljem", i zapleo se u rat koji će kasnije dobiti naziv Stogodišnji rat. U početku rata Edvard III je pobjedama kod Sluisa 1340, Crécyja 1346, zauzećem Calaisa, te osvajanjem velikog dijela zapadne Francuske postigao uspjehe, ali godine 1360. sporazumom iz Brétignyja morao se odreći svojih pretenzija u Francuskoj, a primirjem godine 1375. izgubio je sve posjede u Francuskoj osim Calaisa, Bordeauxa, Bayonnea i Bresta. Rat se sljedećih desetljeća nastavio sa promjenjivom srećom.

Crna smrt (kuga) stigla je u južnu Englesku godine 1348. najvjerovatnije brodovima iz kontinentalne Evrope. Slijedilo je nekoliko epidemija i to 1361, 1369. i 1374. godine. Učinak kuge na stanovništvo bio je razarajući: u samo jednom naraštaju umrla je najmanje jedna trećina ako ne i polovina stanovništva. Pošast kuge donijela je katastrofu velikih razmjera koja se odrazila na funkcioniranje cjelokupnog engleskog društva kroz duže vrijeme.

Između 1415. i 1420. kralj Henrik V postigao je u Stogodišnjem ratu velike vojne pobjede u Francuskoj i sa vojskom došao pred zidine Pariza. Nakon višemjesečnih pregovora, 1420, postignut je sporazum iz Troyesa prema kojem je Henrik V oženio kćer francuskog kralja Karla VI Katarinu od Valoisa i postao nasljednik francuske krune. Henrik V je tim sporazumom postao prvi engleski kralj koji je i faktički i pravno, svojim pravom na nasljedstvo francuske krune, ujedinio francusku i englesku krunu.

Tokom vladavine njegovog nesposobnog sina Henrika VI pod čijom krunom su bile pravno, ne i faktički, ujedinjene Francuska i Engleska, anulirana su sva postignuća njegovog oca Henrika V u Francuskoj, faktički je završio Stogodišnji rat porazom Engleske i u zemlji je zavladao haos i građanski rat nazvan Ratovima dviju ruža vođen između dva porodična klana i pretendenata na englesko prijestolje, klana York (Bijela ruža) i klana Lancaster (Crvena ruža) koji se odvijao u periodu između 1461. do dolaska na vlast dinastije Tudor 1485. u bici kod Boswortha na čelu sa kraljem Henrikom VII. Bitka kod Boswortha smatra se prijelomnicom u engleskoj historiji i općenito krajem Srednjeg vijeka u Engleskoj.

Novi period počeo je vladavinom Henrika VIII koji je raskinuo veze Katoličke crkve u Engleskoj sa Rimom i papom te osnovao Anglikansku crkvu, koja je dolaskom na vlast njegovog sina Edvarda VI potpuno preusmjerena ka protestantizmu što je imalo ne samo vjerske nego i političke konsekvence na položaj Engleske u okružju i vanjskopolitičkom usmjerenju. Naime, veliki utjecaj na mladog Edvarda VI imao je Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup koji je bio vjerski i politički usmjeren ka protestantizmu i koji je utjecao da se mnogi katolički vjerski običaji počnu zamjenjivati protestantskim. Knjiga molitvi (Book of Common Prayer), a kasnije Zakon o uniformnosti (Act of Uniformity) u politički i vjerski život Engleske počeli su uvoditi protestantske običaje što je utjecalo na antagoniziranje katolika i protestanata, te do ustanaka u pojedinim dijelovima Engleske, koja je tada još uvijek bila pretežno katolička, a koji ustanci su krvavo ugušeni tako da su pojedina područja Engleske opustošena i lišena muškog stanovništva usljed masovnih likvidacija.

Upravna podjela

Bibury

Upravna podjela Engleske je izrazito složena, a datira još od od anglo-saksonskih vremena. Engleska je tradicionalno bila podijeljena na 39 historijskih grofovija (engleski: counties) koje su osnovali normanski osvajači, a mnoge imaju osnovu u ranijim saksonskim kraljevstvima. Granice su definitivno ustanovljene u kasnom srednjem vijeku. Od druge polovine 20. vijeka grofovije su u svojoj ulozi kao upravna područja više puta reorganizirane, ali u svijesti stanovništva i dalje postoje kao historijske grofovije. Veći gradovi i dalje su bili dijelovi grofovija, ali se njima samostalno upravljalo kao četvrtima (engleski: boroughs). Od 1890. do 1965. organizirane su administrativne grofovije. Godine 1997. stvorene su ceremonijalne grofovije, koje se nazivaju i geografskim jer ljudi njihove nazive upotrebljavaju kako bi opisali mjesto gdje žive. Ceremonijalnih grofovija ima 48.

Tokom 20. vijeka upravna podjela je prilagođena novonastalim velikim gradskim aglomeracijama i demografskim promjenama. Krajem vijeka ustanovljena su četiri stepena lokalne uprave: regija, grofovija, okrug i župa. Na taj način su promijenjene i granice navedenih 39 historijskih odnosno tradicionalnih grofovija. Godine 1965. ustanovljeno upravno područje Veliki London. Veliki London ima status regije te se sastoji od 32 četvrti i City of London. Najviša jedinica lokalne upravne podjele je regija koja se sastoji od nekoliko grofovija. Engleske regije stvorene su 1994, a ima ih devet. Stvorene su uglavnom za statističke potrebe, a koriste se i pri izborima za Evropski parlament. Nazivi regija su: Sjeverozapad, Sjeveroistok, Yorkshire i Humber, Istočni Midlands, Zapadni Midlands, Istok, Jugoistok, Jugozapad i Veliki London.

Godine 1974. ustanovljene su metropolitanske (eng. Metropolitan Counties) i nemetropolitanske grofovije (eng. Non-Metropolitain Counties). Postoji šest metropolitanskih grofovija koje obuhvataju područje velikih gradova. Godine 1986. su raspuštena vijeća metropolitanskih grofovija. Njihove zadaće su prenijete na metropolitanske okruge (eng. metropolitan districts) ili metropolitanske četvrti (eng. metropolitan borough) tako da su oni obavljali sve poslove i grofovija i okruga (jednostepena uprava). Njihovu ulogu moglo bi se opisati kao jedinstvena vlast. Tako da je prijašnjih šest metropolitanskih grofovija sada podijeljeno na 36 metropolitanskih okruga. Pojam šest metropolitanskih grofovija i dalje je zadržan ali odnosi se još samo na geografski položaj i služi za potrebe statistike.

Nemetropolitanskih grofovija ima 75, a dijele se na 35 shire grofovija koje imaju više okruga (engleski: districts) i 40 grofovija koje imaju samo jedan distrikt (engleski: unitary authority) te su ujedno grofovija i okrug. One imaju jednostepenu upravu budući da imaju samo vijeće okruga. To su područja većih gradova koji su izdvojeni iz uprava 35 grofovija. U shire grofovijama je riječ o dvostepenoj upravi budući da svaka grofovija ima više okruga te imamo vijeće grofovije i vijeće okruga. U shire grofovijama ukupno ima 284 okruga. Svi distrikti u shire grofoviji Berkshire imaju status Unitary authority te ne postoji vijeće grofovije ali se ipak ubraja među 35 nemetropolitanskih grofovija.

Vlada

Sjedište Vlade kraljevstva kao i kraljevske porodice je u glavnom gradu Londonu. Za razliku od Škotske , Walesa ili Sjeverne Irske nema ni svoj parlament ni svoju vladu. Njihovu ulogu su preuzeli Parlament i Vlada Ujedinjenog kraljevstva. Pri tome je uobičajeno, da o pitanjima koja se tiču isključivo Engleske zastupnici drugih dijelova zemlje u Parlamentu ne glasaju. Međutim, planira se podjela Engleske na više administrativnih područja s vlastitom upravom (devolucija).^{[nedostaje referenca]}

Političke podjele

Geografija

Engleska obuhvata južni dio ostrva Velike Britanije, na sjeveru graniči sa Škotskom a na zapadu sa Walesom i Irskim morem. Na istoku graniči sa Sjevernim morem a na jugu Engleska leži na Engleskom kanalu.

Privreda

Stanovništvo

Kultura

Također pogledajte

Reference

^ Office for National Statistics. "The Countries of the UK". statistics.gov.uk. Arhivirano s originala, 20. 12. 2008. Pristupljeno 1. 2. 2009.
^ "Countries within a country". number-10.gov.uk. Arhivirano s originala, 9. 2. 2008. Pristupljeno 1. 2. 2009. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ "Changes in the list of subdivision names and code elements (str. 11)" (PDF). International Organization for Standardization. Pristupljeno 1. 2. 2009.

Nedovršeni članak Engleska koji govori o državama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

[1] Office for National Statistics. "The Countries of the UK". statistics.gov.uk. Arhivirano s originala, 20. 12. 2008. Pristupljeno 1. 2. 2009.

[2] "Countries within a country". number-10.gov.uk. Arhivirano s originala, 9. 2. 2008. Pristupljeno 1. 2. 2009. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

[3] "Changes in the list of subdivision names and code elements (str. 11)" (PDF). International Organization for Standardization. Pristupljeno 1. 2. 2009.

[1]

[2]

[3]