Hrvatsko vijeće odbrane

Hrvatsko vijeće odbrane
Hrvatsko vijeće odbrane
Država / Teritorija	Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Utemeljena	8. april 1992.
Ukinuta	1. mart 1996. (VFBiH)
Vodstvo
Vrhovni komandant	Mate Boban (1992 - 1993.); Krešimir Zubak (1993 - 1996.)
Ministar odbrane	Bruno Stojić (1992 - 1993.); Vladimir Šoljić (1993 - 1996.)
Načelnik štaba	Milivoj Petković (1992 - 1993.); Slobodan Praljak (1993.); Ante Roso (1993 - 1994.); Tihomir Blaškić (1994 - 1996.)
Vojna statistika
Vojna dob	od 18 god.
Aktivni sastav	~50,000 (1995.)

Hrvatsko vijeće odbrane (hrvatski: Hrvatsko vijeće obrane, skraćeno HVO) bila je paravojna organizacija u BiH koju je osnovao HDZ, a kontrolisao i finansirao vojno-politički vrh Republike Hrvatske. Početkom rata u BiH, HVO u nekim područjima BiH se stavio u odbranu Republike Bosne i Hercegovine, ali nakon dogovora u Grazu između Mate Bobana i Radovana Karadžića, veći dio HVO-a se okrenuo protiv RBiH. Nakon što se general HOS-a, Blaž Kraljević stavio pod zapovjedništvo Predsjedništva RBiH upozoravajući na dogovor o podjeli BiH, HVO je 9. augusta 1992. likvidirao generala Kraljevića, s gotovo kompletnom zapovijednom strukturom. Nedugo nakon toga HOS u kojem su se zajedno borili Hrvati i Bošnjaci, protiv srpskog agresora se raspao. U isto vrijeme Tomislav Dretar je spojio jedinice bihaćkog HVO-a sa snagama Općinskog štaba TO Bihać što je kasnije preraslo u Peti korpus Armije RBiH.

Historija

Osnivanje

Nakon početka ratnih sukoba u Hrvatskoj 1991. godine, većina hrvatskog naroda na teritoriju RBIH se odlučuje na osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. novembra 1991. Već u oktobru 1991. godine snage JNA su uništile selo Ravno koje se nalazilo u blizini Dubrovačkog ratišta. Hrvatsko vodstvo u Bosni i hercegovini 8. aprila 1992. godine osniva Hrvatsko vijeće odbrane kao oružanu formaciju bosanskih Hrvata, na isti dan kada je formirana Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine koja je tada bila jedina legitimna vojna sila u BiH koju većina bosanskih Hrvata nije priznavala.

1992.

Među prvim vojnim sukobima HVO-a ubrajaju se borbe za Kupres 10. aprila kada su srpske snage zauzele ovaj grad. Od 13. do 23. aprila snage HVO-a su uspješno odbranile Livno, te 23. aprila zautele kasarnu u Čapljini. U junu 1992. godine kreće operacija HVO, HV i HOS pod nazivom "Lipanjske zore" koja je rezultirala zauzimanjem doline Neretve, te su srpske snage odbačene na planinu Velež. Nakon uspješnih zajedničkih borbi sa snagama Armije RBIH u Bosanskoj Posavini, snage HV-a i dijelovi HVO-a se povlače pod direktivom iz Zagreba sa ovog područja, te snage VRS-a u operaciji "Koridor" zauzimaju gradove Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču, Odžak i Bosanski Brod. 9. augusta 1992. godine snage HVO-a su ubile u zasjedi komadanta HOS-a Blaža Kraljevića nakon njegovog sastanka sa vojnim vrhom HZ HB, Blaž Kraljević je ubijen zbog neslaganja sa Matom Bobanom i tadašnjim vodstvom HZ HB koji su nakon dogovora u Grazu sa Karadžićem imali u planu izdaju RBIH.^[1]

Stanje u Hercegovini prije operacije Lipanjske zore
Operacija Lipanjske zore

1993.

Krajem 1992. i početkom 1993. godine dolazi do većih sukoba Bošnjaka i Hrvata na područjima Hercegovine: Mostar, Jablanica, Prozor-Rama, Konjic, u dolini rijeke Lašve: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, u dolini gornjeg toka rijeke Vrbas: Gornji Vakuf-Uskoplje, Bugojno, u dolini rijeke Lepenice: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, na područjima Bosne: Kakanj, Vareš, Maglaj, Zenica, Zavidovići i Žepče.U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isijeće jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Stanje na bojišnicama prije Bošnjačko-hrvatskog sukoba
Stanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukoba

1994.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma HVO je zajedno sa Hrvatskom vojskom, a u nekim akcijama i sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine počeo nizati ratne pobjede protiv srpskog neprijatelja.

U Operaciji Cincar, prvoj koordiniranoj akciji HVO-a i Armije BiH, koja je trajala od 1. do 3. novembra 1994. godine, oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara, a vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar. Otvorena je cesta Bugojno - Livno te je oslobođen veći dio strateški važnog Kupreškog polja i sam gradić Kupres i okolna sela.

Operacija Zima '94. odvijala se u razdoblju od 29. novembra do 24. decembra 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. U toj akciji postrojbe HV-a i HVO-a su oslobodili područje od 200 četvornih kilometara. Srpske snage su poražene na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava.

Oslobađanje zapadne Bosne

1995.

Operacija Ljeto '95. bila je uveritira u Oluju. Zauzeto je područje ukupne površine 1600 četvornih kilometara uključujući gradove Bosansko Grahovo i Glamoč. Zauzimanjem Bosanskog Grahova hrvatske snage izbile su na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banji Luci. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin i cjelokupno područje Dalmacije pod okupacijom srpskih odmetnika gubi najvažniju prometnicu i dolazi u poluokruženje. Istovremeno, inženjerija Srpske vojske Krajine otpočinje danonoćnim radovima na osposobljavanju jedine preostale prometnice koja izvodi prema Bosni (Knin-Otrić-Srb-Gornji Lapac).

U Maestralu, prvoj značajnijoj operaciji združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj Bosni, zauzeti su veći prostori zapadne Bosne uključujući gradiće Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. Trajala je od 8. septembra do 17. septembra 1995. godine, a taj hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Maestralom moral Srba je znatno oslabljen, diljem RS-a zavladala je panika.

Operacija Južni potez je bila posljednja operacija HV-a i HVO-a tokom pobjedonosnog niza operacija nakon kojih je u potpunosti izmijenjena strateška situacija na prostorima Hrvatske i BiH. Bila je logički nastavak mjesec dana ranije izvedene operacije Maestral. Počela je 8. oktobra 1995. godine. Tokom operacije Južni potez zauzeto je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara uključujući Podrašničko polje, selo Čađavicu, hidroelektranu Bočac i dijelove planine Manjače. Crta obrane postavljena je na planini Manjači, 23 kilometra od grada Banje Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Srpske snage su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci, a zajedno sa njima i nova kolona srpskih izbjeglica. Srpski vrh je u panici - eventualni pad Banje Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina - padom Banje Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao u ruke hrvatskih ili bošnjačkih snaga. Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice 15. listopada 1995.

Sudske presude za ratne zločine

Haški sud (MKSJ) je utvrdio: "Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije tog datuma pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela 'Velike Hrvatske', u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanje i uništavanje imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločinja kažnjivih po članovima 2,3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u poličitkom tako i u demografskom smislu." Osim toga, Sud je dokazao da je više osoba učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu na Bosnu i Hercegovinu, a to su: Franju Tuđman, Gojka Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranki Prlić, Bruni Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić.^[2]

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić su 2008. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju optuženi za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona ili običaja ratovanja.^[3] Godine 2013. Jadranko Prlić je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 25 godina, dok su Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković osuđeni na zatvorsku kaznu u od 20 godina. Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina, a Berislav Pušić je osuđen na 10 godina zatvorske kazne.^[4]