Josip Mlakić
Josip Mlakić (Bugojno, 1964), hrvatski[1] i bosanskohercegovački pisac i scenarist. Rođen je 1964. u Bugojnu. Živi i radi u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Gimnaziju je završio u Gornjem Vakufu-Uskoplju, a u Sarajevu diplomirao na Mašinskom fakultetu. Bavi se književnošću i pisanjem scenarija.
Josip Mlakić | |
|---|---|
| Rođenje | 24. januar 1964 Bugojno, SFRJ |
| Zanimanje | mašinski inžinjer, pisac |
2012. godine će se po romanu Čuvari mostova u režiji Branka Ištvančića, snimiti igrani film, te u režiji Kristijana Milića bi trebao se 2013. snimiti igrani film. Osim toga u režiji Branka Ištvančića bi se trebao snimiti kratki film po motivima priče Ponoćno sivo.[2]
Citati
urediNormalno da postoji i svakako da smatram i sebe dijelom te kulture. Slična bi pitanja, vjerujem, bila neukusna da čovjek ne zna da im je ishodište u vremenu kada su književnost i jezik, pogotovo jezik, bili primarno političko pitanje. Trodijelna podijeljenost ne, ali nekakva trodijelna posebnost, da je tako nazovem, takve kulture u svakom bi normalnom društvu trebala predstavljati ogromnu prednost. Međutim, mi smo nažalost jako daleko od toga, jer se kod nas kultura tretira otprilike kao nogomet, znači jednoznačno i isključivo.[3]
...Pisac može biti svačiji. Ivo Andrić je svjetski pisac, a i da nije – znam da je moj pisac. Pisca se ne može određivati samo po jeziku, mjestu gdje stanuje, zemlji u kojoj živi. Mislim da biti bosanskohercegovački i biti hrvatski pisac ne isključuje jedno drugo. Mislim da su to zastarjeli koncepti, anakronizmi iz prošlosti, nešto kao ove recentne unutarhrvatske priče o “crvenoj nemani”. Mogu biti bosanskohercegovački pisac, jer ovdje živim. Ako gledate kategoriju jezika, onda sam hrvatski pisac. Pitanje je hoćemo li pisca određivati po jeziku kojim piše ili po mjestu u kojem živi… Po meni, puno je bolje odrediti ga po više stvari, spomenute su samo dvije od stotinu mogućih odrednica. Treba književnost prestati tretirati kao nogomet, u književnosti možete igrati za više reprezentacija...[2]
Djela
urediZbirke priča
uredi- Puževa kućica, H. Uzdanica, Uskoplje, (1997);
- Odraz u vodi, Školska naklada, Mostar, (2002);
- Obiteljska slika, Mlirarec&Plavić, Zagreb, (2002);
- Oči androida, Herceg tisak, Split-Š.Brijeg, (2004);
- Mrtve ribe plivaju na leđima (2011);
Romani
uredi- Kad magle stanu Faust Vrančić, Zagreb, (2000);
- Živi i mrtvi, V.B.Z., Zagreb, (2002);
- Ponoćno sivo, V.B.Z., Zagreb, (2004);
- Psi i klaunovi, V.B.Z., Zagreb, (2006);
- Tragom zmijske košuljice (2007);
- Čuvari mostova, Herceg tisak, Split, Široki Brijeg (2007);
- Ljudi koji su sadili drveće (2010);
- Planet Friedman, Fraktura (2012), ISBN 978-953-266-410-2;[4]
Film
uredi- 2007. - Živi i mrtvi (film) po istoimenom romanu (scenario);
- 2014. - Most na kraju svijeta po romanu Čuvari mostova (scenario);
- 2015. - Imena višnje (scenario);
- 2017. - Mrtve ribe po romanu Mrtve ribe plivaju na leđima (scenario);
Nagrade
uredi- 2002. - Književna nagrada V.B.Z.;
- 2003. - Nagrada Ksaver Šandor Gjalski;
- 2008. - Nagrada "Kočićevo pero", za roman "Tragom zmijske košuljice";[5].
Prevodi
uredi- Wenn sich die Nebel lichten[6]
- Živi i mrtvi, slovensko izdanje, VBZ, Ljubljana,
Reference
uredi- ^ "Mlakić, Josip last = enciklopedija.hr". enciklopedija.hr (jezik: hrvatski). 25. 11. 2022. Pristupljeno 25. 11. 2022. Nedostaje uspravna crta:
|title=(pomoć) - ^ a b Intervju sa Josipom Mlakićem 02. juna 2012. na portalu novossti.com
- ^ "Intervju za Omnibus". Arhivirano s originala, 7. 5. 2006. Pristupljeno 18. 6. 2006.
- ^ "Roman Planet Fridman na web stranici izdavača Fraktura". Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 17. 11. 2012.
- ^ Kočićevo pero u Uskoplje
- ^ Članak o prevodu knjige Kad magle stanu na portalu austrijskog izdavača Kitab Verlag iz Klagenfurta 2006. godine[mrtav link]
Vanjski linkovi
uredi