Kinička škola

Kinizam ili kinička škola (starogrčki: κυνισμός) je škola mišljenja u antičkoj grčkoj filozofiji, koja potiče iz klasičnog perioda i proteže se u helenističko i antičko rimsko razdoblje. Prema kinizmu, ljudi su "razumne životinje", a svrha života i način za sticanje sreće je postizanje vrline, u skladu s prirodom, slijedeći svoj prirodni razum, živeći jednostavno i bestidno oslobođeno društvenih ograničenja. Kinici (starogrčki: Κυνικοί, latinski: Cynici) odbacivali su sve konvencionalne želje za bogatstvom, moći, slavom, društvenim priznanjem, konformizmom i ovosvjetskim dobrom, pa su čak i otvoreno i podrugljivo u javnosti prezirali takve konvencije.

Prvi filozof koji je ocrtao ove teme bio je Antisten, koji je bio Sokratov učenik u kasnim 400-im godinama prije nove ere. Slijedio ga je Diogen iz Sinope, koji je živio u keramičkoj posudi (negdje se spominje i ćup) na ulicama Atine. Diogen je doveo kinizam do njegove logičke krajnosti sa svojim poznatim javnim demonstracijama nekonformizma, čime je postao arhetip kiničkog filozofa. Slijedio ga je Krates iz Tebe, koji je dao veliko bogatstvo kako bi mogao živjeti životom kiničkog siromaštva u Atini.

Filozofija

Kinizam je jedna od najupečatljivijih od svih helenističkih filozofija.^[1] Tvrdio je da ljudima nudi mogućnost sreće i slobode od patnje u doba neizvjesnosti. Iako nikada nije postojala zvanična kinička doktrina, osnovni principi kinizma mogu se sažeti na sljedeći način:^[2]^[3]^[4]

Kinici su prihvatili Herkula, prikazanog ovdje u ovom pozlaćenom bronzanom kipu iz drugog vijeka n.e., kao svog heroja zaštitnika.

Cilj života je eudemonija i mentalna jasnoća ili lucidnost (ἁτυφια) – doslovno „sloboda od dima (τύφος)” što je označavalo lažno vjerovanje, bezumlje, ludost i uobraženost.
Eudemonija, ili ljudski procvat, zavisi od samodovoljnosti (αὐτάρκεια), smirenosti, arete, ljubavi prema čovječanstvu, parezije i ravnodušnosti prema promjenama života (adiafora ἁδιαφορία).^[3]
Eudemonija se postiže životom u skladu s prirodom kako je razumije ljudski razum.
Arogancija (τύφος) je uzrokovana lažnim prosudbama vrijednosti, koje izazivaju negativne emocije, neprirodne želje i zloban karakter.
Čovjek napreduje ka procvatu i jasnoći kroz asketske prakse (ἄσκησις) koje pomažu da se oslobodimo uticaja kao što su bogatstvo, slava i moć koji nemaju nikakvu vrijednost u prirodi. Umjesto toga, promovisali su život ponosa. Za Kinike, ovo nije značilo stvarni fizički rad. Diogen iz Sinope je, na primjer, živio od prosjačenja, a ne od obavljanja ručnog rada. Umjesto toga, to znači namjerno odabrati težak život – na primjer, nositi samo tanak ogrtač i hodati bosi zimi.^[5]
Kinik praktikuje besramnost ili bezobrazluk (Αναιδεια) i kvari nomos društva: zakone, običaje i društvene konvencije koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo.

Reference

^ Long, Anthony A. (1996). The Socratic Tradition: Diogenes, Crates, and Hellenistic Ethics. University of California Press. str. 28–46.
^ Urmson, J. O.; Rée, Jonathan (2005). The Concise Encyclopedia of Western Philosophy. Routledge. ISBN 978-0-415-32924-8.
^ ^a ^b Navia, Luis. Classical Cynicism: A Critical Study. str. 140.
^ Long, Anthony A. (1996). The Socratic Tradition: Diogenes, Crates, and Hellenistic Ethics. University of California Press. str. 29.
^ Adamson, Peter (2015). Philosophy in the Hellenistic and Roman Worlds. Oxford University Press. str. 14. ISBN 978-0-19-872802-3.

[1] Long, Anthony A. (1996). The Socratic Tradition: Diogenes, Crates, and Hellenistic Ethics. University of California Press. str. 28–46.

[2] Urmson, J. O.; Rée, Jonathan (2005). The Concise Encyclopedia of Western Philosophy. Routledge. ISBN 978-0-415-32924-8.

[:0-3] Navia, Luis. Classical Cynicism: A Critical Study. str. 140.

[4] Long, Anthony A. (1996). The Socratic Tradition: Diogenes, Crates, and Hellenistic Ethics. University of California Press. str. 29.

[5] Adamson, Peter (2015). Philosophy in the Hellenistic and Roman Worlds. Oxford University Press. str. 14. ISBN 978-0-19-872802-3.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]