Partnerstvo za mir
Partnerstvo za mir je političko-vojni program NATO s ciljem izgradnje povjerenja između NATO-a i drugih evropskih zemalja i bivšeg Sovjetskog Saveza , uspostavljanja međusobne vojne suradnje i regionalne stabilnosti. Osnovana je 1994. godine nakon pada Istočnog bloka.
Evropske članice NATO-a (1994) Trenutne članice NATO-a koje su ranije bile članice Partnerstva za mir | Članice Partnerstva za mir Države s aspiracijama za članstvo u Partnerstvu za mir |
Opseg suradnje svaka država stranka zasebno utvrđuje s Individualnim partnerskim programom (IPP). Najčešće su to zajednički manevari i udovoljavanje NATO standardima prilikom nabave nove vojne opreme ili se časnici država članica mogu obučavati u drugim zemljama. Moguće je i sudjelovanje zemalja partnera u mirovnim misijama NATO-a. U slučaju prijetnje napadom na neku od zemalja potpisnica, predviđa se savjetovanje s NATO-om. Međutim, Partnerstvo za mir nije izričit odbrambeni savez i države članice NATO-a mogu pojedinačno odlučivati hoće li ili ne treba tražiti pomoć u obrani.
Dvanaest zemalja koje su bile članice programa u međuvremenu je pristupilo NATO paktu. Partnerstvo za mir stoga može biti kršni put ulasku u Atlantski savez, ali postoje i države članice koje su nesumnjivo zainteresirane za pristupanje Paktu.
Partnerstvom za mir upravlja Vijeće euroatlantskog partnerstva koje se sastoji od 26 članica NATO-a i 23 člana mirovnog partnerstva.
Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina pridružile su se programu Partnerstvo za mir 14. decembra 2006, otkako ih je NATO dočekao u Rigi 29. novembra 2006. pozvao ih da se pridruže.
