Opravdavajući liberalizam

Opravdavajući liberalizam: esej o epistemologiji i pravnoj teoriji
Autor	Gerald Gaus
Originalni naziv	Justificatory Liberalism: An Essay on Epistemology and Political Theory
Datum izdanja	1996.

• "Temeljeno na analizi ličnog opravdanja ja razlikujem tri osnovne posljedice javnog opravdanja: pobjeda, poraz, i neokončanost (neporažena, nepobjednička vjerovanja) [...] Tvrdit ću da, iako određeni suštinski temeljni moralni principi mogu biti pobjednički javno opravdani u našem društvu, njihov broj je skroman. Pobjednička javna opravdanja su dosta rijetka u pluralističkom društvu kao što je naše; suprotno, obiluju neporažena, nepobjednička opravdanja - ona koja su razumna, ali također sporna [...] Tvrdim ovdje da su institucije liberalne ustavne demokratije javno opravdani načini presuđivanja između mnoštva suprotstavljenih neporaženih javnih opravdanja o suštinskim pitanjima pravde i javnog dobra."

• "Opravdanje za prihvatanje (ili odbacivanje) vjerovanja je neokončano ako opravdanje zadovoljava minimalni stardard dokazivanja za prihvatanje (odbacivanje), ali neispunjava neki visoki standard dokazivanja za konačnost, sigurnost, znanje, i tako dalje. Opravdanje za prihvatanje (ili odbacivanje) vjerovanja je neodređeno ako ne uspijeva u ispunjavanju minimalnog stepena dokaza koji se zahtijeva za opravdano prihvatanje ili odbacivanje."

• "Budući da se od presuditelja očekuje da prate epistemološke značajke slučaja najbolje što mogu (imajući u vidu praktična ograničenja), stručnost se vrednuje u njihovom izabiru. U slučaju sporova oko zahtjeva javno opravdane moralnosti tvrdio sam da se tvrdnje stručnosti ne mogu prihvatiti [...] Ali, kada se okrenemo primjeni zakona na specifične slučajeve, tvrdnje stručnosti mogu se validirati; kamen spoticanja u ovoj fazi spora nisu zahtjevi liberalnih principa, već zahtjevi sistema zakona koji su osmišljeni da ih izraze. Sudije imaju javno opravdanu tvrdnju da se njihove odluke provode pravom jer su valjane tvrdnje stručnjaka u primjerni prava [...] Autoritet sudija izvodi se u dijelu iz njihove epistemološke sposobnosti: oni koji ne poznaju pravo nisu prikladni za sudsku funkciju.

• "[K]ada zakonodavne institucije usvoje akt koji je, po mišljenju visokog suda, manifestno suprotan temeljnom pravu, sud opravdano ima ovlaštenje da ga poništi. A ima ovlaštenje jer je autoritet zakonodavnih institucija, u skladu sa liberalnim konstitucionalizmom, ograničen na presuđivanje kroz pravo suprotstavljenih neokončanih sporova o pravni o općem dobru. Ako zakonodavne institucije očito krše temeljno pravo, oni djeluju da nametnu pobijeđene prijedloge nekim građanima i stoga djeluju izvan opsega njihovog zakonodavnog autoriteta. A budući da djelovanja koja su očito suprotna temeljnom pravu neuspjevaju biti pravo [...] sudovi ih ne mogu provoditi."

• "Politika, mogli bi reći, jeste nastavak etike drugim sredstvima. Pravna država predviđa okvir za građane da presuđuju svoje neodlučujuće poglede o tome koja nametanja u javno opravdana."