Bečka državna opera

Bečka državna opera (njem. Wiener Staatsoper) je historijska operna kuća sa sjedištem u Beču, Austrija. Najvažnija je operna kuća Beča i jedna od vodećih na svijetu s najvećim koncertnim repertoarom, a posebno je poznata po izvođenju djela Richarda Wagnera, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Richarda Straussa. Nalazi se u samom središtu ovog grada u neposrednoj blizini poznatog muzeja Albertina i Hotela Sacher. Prvobitno pozorište, smješteno na Ringstraße, sagrađeno je 1869. za smještaj proširenih muzičkih aktivnosti Bečke dvorske opere (Hofoper), pod kojim imenom je prvobitno bila i poznata. Dvorana je izgrađena u arhitektonskom stilu neorenesansnog preporoda sa 1.709 sedišta. Bila je prva veća zgrada na bečkom Ringu, a danas je to jedna od njegovih najznačajnijih znamenitosti.

Zgrada Bečke državne opere

Ova muzička ustanova domaćoj i svjetskoj publici nudi bogatstvo raznolikih koncertnih nastupa i događaja, a svake sezone na rasporedu je 350 predstava s više od 60 različitih opera i baleta. Svake večeri, uz stalne članove ansambla na pozornici nastupaju umjetnici i dirigenti svjetske klase, uz pratnju orkestra Bečke državne opere, čiji članovi ujedno čine i Bečki filharmonijski orkestar. Zgrada je također dom Bečkog državnog baleta, a u njoj se održava i godišnji bal Bečke opere tokom karnevalske sezone. Bečka državna opera simbolizuje ugled Beča kao muzičke metropole, a na spisku njenih bivših dirigenata nalaze se slavna imena kao što su Gustav Mahler, Richard Strauss, Karl Böhm i Herbert von Karajan. Tu se održava i Bečki džez festival (Wiener Jazzfest) na kojem nastupaju zvijezde međunarodne džez scene.

Historija

Dvorsko pozorište u Beču, Dvorska opera (Wiener Hoftheater, Hofoper)

"Kärntnertortheater u Beču', oslikan oko 1900. (dugo nakon što je srušen), djelo bečkog slikara Carla Wenzela Zajiceka.

Kao kulturna institucija, Bečka državna opera je nasljednica Bečke dvorske opere koju su osnovali i podržali Habsburgovci. Pored toga, orkestar Bečke državne opere nastavlja tradiciju Bečkog dvorskog muzičkog orkestra (Wiener Hofmusikkapelle), koji je bio aktivan od 1498. Dvorska opera je već bila vodeća evropska institucija i doživjela je mnoge premijere, koje su krajem 17. vijeka uglavnom izvodili kompozitor Antonio Draghi i libretist Nicolò Minato. Car Leopold I (1640–1705) je i sam bio strastveni muzičar, a sa 230 vlastitih djela i talentovan kompozitor. Po prvi put je imenovao neitalijana Johanna Heinricha Schmelzera za muzičkog direktora Carskog dvora. Za to vrijeme, nastupi su se održavali u dvorani Redoutensälen u Hofburgu. Veliko dvorsko pozorište (Hoftheater) je obnavljao Francesco Galli da Bibiena do 1699. i ponovo je otvoren 28. januara 1700. izvedbom Draghijeve opere "Alceste" (tekst: Donato Cupeda), a tom prilikom je također proslavljeno rođenje nadvojvotkinje Marije Josepha.

Jedan od vrhunaca bečke barokne operske historije bila je premijera tragične komedije "Don Chisciotte in Siera Morena" Francesca Bartolomea Contija 6. februara 1719. Između 1706. i 1732. Conti je premijerno izveo veliki broj muzičkih djela u napuljskom stilu u Beču. Od 1716. do svoje smrti 1732., operski kompozitor Antonio Caldara je radio i u Beču, gdje je izveo više od 80 opera. Godine 1730. pjesnik i libretist Pietro Metastasio je stigao i u Beč, gdje je u narednim godinama napisao brojna libreta, koje su u svojoj muzici koristili razni kompozitori širom Evrope.

Plakat za premijeru Mozartove opere "Otmica iz saraja", koju je naručio car Josip II odigrane 16. jula 1782. u bečkom Burgtheater.

U 18. vijeku postojale su dvije preteče zgrade kasnije dvorske i državne opere: 1709. Teatar am Kärntnertor - u neposrednoj blizini današnje opere - je završen i radio je pod carskom privilegijom do 1752. Nakon požara u pozorištu, nova zgrada je 1761. svečano otvorena kao "Carsko i kraljevsko dvorsko pozorište u Beču (njem. Kaiserliches und Königliches Hoftheater zu Wien). Prva operna kuća je vjerovatno bila Alte Burgtheater na Michaelerplatzu, koja je otvorena 1748. i u kojoj su se u to vrijeme održavale pozorišne i operske predstave i gdje su premijerno izvedena djela Christopha Willibalda Glucka (uključujući Orfeja i Euridiku, 1762), Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van Beethovena. Joseph Karl Selliers, tadašnji zakupac Kärntnertor teatra, dobio je zadatak da preuredi staru plesnu dvoranu u "pozorište pored dvorca".

Plakat za premijernu izvedbu Beethovenove opere "Fidelio" (treća i posljednja verzija) 24. maja 1814. u bečkom Theatre am Kärntnertor.

Veliki pobornik dvorske opere bio je car Josip II (r. 1764–1790). Za njegovo vjenčanje 24. januara 1765. Gluk je komponirao operu "Il Parnaso confuso" ("Zbunjeni Parnas"), koja je izvedena uz muzičko učešće njegove braće i sestara. Godine 1776. proglasio je kuću pored dvorca Njemačkim nacionalnim pozorištem. Kao kasniji jedini vladar, dao je Mozartu (sa kojim je bio lični prijatelj) nekoliko naloga za komponiranje opera, među kojima su bili njemački singspiel "Otmica iz saraja" ("Die Entführung aus dem Seraglio") (1782) i italijansku operu "Così fan tutte" (1790). Prosvijećeni apsolutista Josip II također je odobrio operu "Figarove noći" ("Le nozze di Figaro") koje se bavilo plemićkim prerogativima i feudalnom samovoljom.

Od 1810-ih, predstave dvorske opere odvijale su se gotovo isključivo u Dvorskom pozorištu u Kärntnertoru (Hof-Theater am Kärntnertor). Najznačajnije su bile premijere romantične opere "Euryanthe" Carla Marije von Webera (1823), "Linda di Chamounix" Gaetana Donizettija (1842) i "Maria di Rohan" (1843), Otta Nicolaija "Povratak izgnanika" (1844), Friedricha von Flotowa "Martha" (1844 i 1847) i "Rajnske sirene" Jacquesa Offenbacha (1864). Također, 1864. Richard Wagner konačno nije uspio premijerno izvesti svoju operu "Tristan i Izolda" u Dvorskoj operi. Izvedba njegovog Tannhäusera (1875) rezultirala je trećom verzijom završnog djela. Naziv Državna opera korišten je još 1920-ih, ali nije bio zvaničan. Tokom perioda rekonstrukcije, operna djela bila su izvođena u Theater an der Wien (Pozorište na rijeci Beč) i Narodnoj operi (Volksoper).

Period od osnivanja do početka Drugog svjetskog rata

Austrijski arhitekt August Sicard von Sicardsburg zaslužan za izradu arhitektonskog plana zgrade Bečke državne opere

Na arhitektonskom konkursu za izgradnju nove zgrade Bečke državne opere učestvovali su brojni arhitekti, među kojima i Alfred Messel, koji je u Njemačkoj bio uspješan s tamošnjim kulturnim objektima. Strukturu operne zgrade planirao je bečki arhitekta August Sicard von Sicardsburg, dok je unutrašnjost projektirao dekorater enterijera Eduard van der Nüll. Radove na izgradnji ove građevine, koji su trajali između 1861 - 1869, nadgledao je poznati češki arhitekta Josef Hlávka. Nova zgrada Dvorske opere bila je prva monumentalna zgrada na Ringstraße koja je 1860. finansirana iz fonda za urbano širenje Beča. Dana 25. maja 1869. opera je svečano otvorena Mozartovim "Don Giovannijem“ u prisustvu cara Franje Josipa I i carice Elizabete od Bavarske. Popularnost Bečke opere je rasla pod umjetničkim utjecajem prvih direktora: Franza von Dingelstedta, Johanna Herbecka, Franza Jaunera i Wilhelma Jahna. Svoj prvi vrhunac popularnosti doživjela je pod dirigentskom palicom Hansa Richtera (umjetnički direktor 1880 – 96) tokom kojeg su urađene produkcije Wagnerovog opernog ciklusa "Prsten Nibelunga" ("Der Ring des Nibelungen") kao i Gustava Mahlera (umjetnički direktor 1897 - 1907) koji je potpuno transformirao zastarjeli sistem koncertnog izvođenja, povećao preciznost i tajming izvođenja, a također je iskoristio iskustvo drugih istaknutih umjetnika, poput Alfreda Rollera pri formiranju nove scenske estetike. Među najznačajnijim umjetničkim direktorima u periodu od 1908. do aneksije Austrije (Anschluss) od strane Njemačke 1938. bili su Richard Strauss i dirigenti Clemens Krauss i Felix Weingartner.

Period od Drugog svjetskog rata do danas

Period između 1938 - 1945. bile su mračno poglavlje u historiji Bečke opere. Za vrijeme vladavine nacista, mnogi članovi ove operne kuće bili su protjerani, progonjeni i ubijeni, a mnoga muzička djela nisu smjela da se izvode. 12. marta 1945. opera je devastirana tokom američkog bombardovanja. Prednji dio, koji je iz predostrožnosti bio zazidan, ostao je netaknut, kao i foaje s freskama Moritza von Schwinda, glavno stepenište, predvorje i čajna soba (nekadašnja privatna odaja cara Franje Josipa I). Sala i pozornica su uništeni plamenom, kao i gotovo sav namještaj i rekviziti za više od 120 opera sa oko 150.000 kostima. Od 1. maja 1945. koncerti Bečke državne opere održavani su u zgradi Narodne opere (Volksoper) s prvom izvedbom Mozartove Figarove ženidbe pod dirigentskom palicom Josefa Kripsa i Srebrenkom Jurinac u glavnoj pjevačkoj ulozi. 6. oktobra 1945. ponovo je otvoren na brzinu obnovljeni Bečki teatar (Theater an der Wien) u kojoj je Bečka državna opera koncertno izvela operu "Fidelio" Ludwiga van Beethovena ponovo pod dirigentskom palicom Josefa Kripsa i slovenskog tenora Antona Dermota u glavnoj pjevačkoj ulozi. Sljedećih deset godina Bečka državna opera radila je u dva već navedena prostora, dok se pravo sjedište obnavljalo uz pomoć prihoda od poreza austrijskih građana, donacija i Marshallovog plana.

Državni sekretar za javne radove Julius Raab najavio je 24. maja 1945. da će rekonstrukcija Bečke državne opere odmah početi. Od bombi su pošteđeni samo glavna fasada, veliko stepenište i predvorje Schwind. Godine 1946. austrijski kancelar Leopold Figl donio je odluku da se rekonstruiše pozorište sa 2.260 mesta, a obnova je povjerena arhitekti Erichu Boltensternu. Dana 5. novembra 1955., Bečka državna opera ponovo je otvorena sa novom salom i modernizovanom tehnologijom. Pod dirigentskom palicom Karla Böhma te pjevačima Martom Mödl, Paulom Schöfflerom i Antonom Dermotom koncertno je izvedena Beethovenova opera "Fidelio", a ceremoniju otvaranja izravno je prenosila Austrijska radiotelevizija (ORF). Na ovaj način građani Beča imali su simboličan čin proslave nezavisnosti svoje zemlje u prisustvu američkog državnog sekretara Johna Fostera Dullesa. Od 1. jula 2020. Bečka državna opera je pod upravom Bogdana Roščića.

Arhitektura

Eksterijer

Pogledom na pročelje zgrade sa obilaznice na bečkom Ringu vidi se prvibitna građevina sačuvana još od 1869. čije fasade su ukrašene renesansnim lukovima, a veranda sa strane obilaznice naglašava javni karakter zgrade. Statue dvojice jahača na konju na glavnoj fasadi lođe koja natkriva ulazni koridor postavljene su 1876., a kreirao ih je Ernst Julius Hähnel. Statue predstavljaju dva krilata konja koje predvodi Erato, grčka boginja harmonije i muza poezije (pogledati galeriju ispod). Na lukovima iznad verande nalazi se pet Hähnelovih bronzanih statua (pogledati galeriju ispod) koje predstavljaju, s lijeva na desno: herojstvo, tragediju, fantaziju, komediju i ljubav. Na desnoj i lijevoj strani operne zgrade nalaze se dvije fontane Josefa Gassera, koje predstavljaju dva različita svijeta: s lijeve strane muziku, ples, radost i lahkoću, a sa desne zavođenje, tugu, ljubav i osvetu.

Zadnji dio dvodijelne zgrade je širi i objedinjuje pozornicu i okolne prostorije. Uži prednji dio sadrži gledalište i susjedne prostorije koje su otvorene za javnost. Uočljivi su različiti stilovi krovova: nadsvođeni krov nad binom i gledalištem koji se nadvija nad svim sporednim prostorijama; četverovodni krov poprečnih krila; dvovodni krov spojnih konstrukcija između poprečnih krila; i francuski krovovi kula. Poprečna krila koja stoje okomito u odnosu na glavnu zgradu, prvobitno su služila kao prilazi za konjske zaprege. Na prednjem dijelu poprečnog krila nalaze se grbovi Austro-Ugarske.

Galerija

• 
  Bečka državna opera, pogled s bečkog Ringa na prednji dio zgrade i sa lijeve strane
• 
  Jedna od pet bronzanih statua Ernsta Juliusa Hähnela koja predstavlja heroizam
• 
  Bronzana statua Ernsta Juliusa Hähnela koja predstavlja tragediju
• 
  Bronzana statua Ernsta Juliusa Hähnela koja predstavlja fantaziju
• 
  Bronzana statua Ernsta Juliusa Hähnela koja predstavlja komediju
• 
  Bronzana statua Ernsta Juliusa Hähnela koja predstavlja ljubav
• 
  Pogled na pet bronzanih statua između lukova, te dva konjanika s obje strane na vrhu lođe, koje je također uradio Hähnel
• 
  Krilati konj predvođen Eratom (koji se nalazi na lijevom vrhu lođe) boginjom harmonije i muzom poezije
• 
  Krilati konj predvođen Eratom (koji se nalazi na desnom vrhu lođe) boginjom harmonije i muzom poezije

Enterijer

Američkim bombardovanjem 1945. nije bilo pogođeno cijelo glavno pročelje, glavno predvorje, centralno stepenište, predvorje Schwind i pripadajuća veranda, te čajni salon na prvom spratu. Ovi su sačuvani u svom izvornom stanju kao i glavna ulazna vrata predvorja, a ulaskom kroz njih odmah se stiče utisak unutrašnjeg izgleda stare opere. U prvom dijelu stepeništa, od centralnog ulaza do bočnih prostorija, vise dva medaljona po dizajnu kipara Josefa Cesara, na kojima su portreti dizajnera Augusta Sicarda von Sicardsburga i Eduarda van der Nülla. Iznad njih vise dvije slike Johanna Preleuthnera koje simboliziraju Bečki balet i operu. Stepenište krasi plafonska slika "Fortuna, ihre Gaben streuend" (bos. "Fortuna, raspršuje svoje darove"), po nacrtu Franza Dobiaschofskog. Njegov rad predstavljaju i slike na platnu u tri luka, koje prikazuju balet, komičnu operu i tragičnu operu. Alegorijske statue koje je dizajnirao Josef Gasser utjelovljuju sedam slobodnih umjetnosti: arhitekturu, skulpturu, poeziju, ples, muzičku umjetnost, dramu i slikarstvo.

Nekadašnja privatna odaja Franje Josipa I ("carev salon"), danas poznata kao čajni salon.

Historijska znamenitost Bečke državne opere je čajni salon (nekadašnji carev salon), koji se nalazi između stepeništa i centralnih loža. Nekadašnja carska loža ranije je bila rezervisana za bečku kraljevsku porodicu i njihove goste. Svježe obojena plafonska slika "Die Musik auf Adlerschwingen" ("Muzika na orlovim krilima"), autora Karla Madjere, predstavlja i lirsku i tragičnu muziku. Plafon i zidovi su ukrašeni zlatnim listićima od 22 karata. U unutrašnjosto ove građevine nalaze se i skulpture Augusta La Lignea, zidni vezovi iz studija Giani, te tapiserije sa inicijalima Franje Josipa I.

120 metara dugačke dvorane Državne opere povezuju se u okvir glavnog stepeništa. Desno od stepenica nalazi se dvorana Gustava Mahlera, koja se do maja 1997. zvala Dvorana tapiserija. Ime je dobila po tapiserijama koje krase njen zid, a koje je dizajnirao Rudolpf Eisenmenger, sa motivima iz Mozartove opere "Die Zauberflöte" (Čarobna frula"). Do 1944. ova prostorija je bila direktorska kancelarija u kojoj su predsjedavali svi direktori, od Franza von Dingelstedta do Karla Böhma. Soba je dobila ime po Gustavu Mahleru 11. maja 1997. kako bi se proslavila 100. godišnjica njegovog dirigentskog debija u operi, što je na kraju dovelo do njegovog imenovanja za direktora. Od tada, portret umjetnika R.B. Kitaja ukrašava prostor u kojem je Mahler nekada radio.

Zidni otvor direktno povezuje dvoranu Gustava Mahlera i originalni ulazni hol, koji se ranije zvao Promenada. Danas ovu veličanstvenu dvoranu nazivaju "Schwindov foaje" zbog šesnaest skiciranih uljanih slika Moritza von Schwinda koje ukrašavaju dvoranu. Slike predstavljaju opere koje su ranije bile dobro poznate, ali se danas rijetko izvode.

Auditorium

Auditorium

Središnja koncertna dvorana pruža spektakularan pogled na gledalište u obliku potkovice, koje je nakon Drugog svjetskog rata moralo biti potpuno obnovljeno. Erich Boltenstern, profesor na Tehničkom univerzitetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, dobio je privilegiju da preuredi gledalište, nova stepeništa koja vode do nekadašnje galerije na trećem spratu, sve javne garderobe i hodnike u gornjem dijelu. Arhitekti Otto Prossinger, Ceno Kosak i Felix Čevela preuzeli su dizajn međuprostora u donjem nivou. Zadržan je originalni plan Van der Nüll-a i Sicardsburga za osnovni kvadratni oblik teatra s tri nivoa i dva nivoa otvorenih loža (balkon i galerija).

Pogled iz auditoriuma na binu

Kapacitet gledališta sada je 2.284 umjesto dosadašnjih 2.881 s ukupno 1.709 sjedišta, 567 mjesta za stajanje, 4 mjesta za invalidska kolica i 4 sjedišta za pratnju invalidskih kolica. Smanjenje broja prostora je zbog strožih građevinskih i protivpožarnih propisa. Glavna i pomoćne koncertne dvorane urađene us od armiranog betona te obložene drvetom zbog dobre akustike, jer se ovome u Bečkoj državnoj operi oduvijek pridavala velika pažnja. Neka od bočnih gornjih sjedišta sa ograničenom vidljivošću bila su opremljena lampama za čitanje partitura tokom nastupa. Za gledalište su korištene tradicionalne boje crvena, zlatna i boja slonovače, a veliki središnji luster je radi sigurnosti zamijenjen prstenom ugrađenih plafonskih svjetala od kristalnog stakla. Stakleni prsten je težak oko 3.000 kilograma i koristi 1.100 sijalica. Prečnika je 7 x 5 metara, te ima prostor za stalak za rasvjetu i hodnike za održavanje sistema.

Rudolf Eisenmenger dizajnirao je željeznu zavjesu koja odvaja publiku od bine. Prostor za orkestar je površine 123 m², a može primiti približno 110 muzičara.

Za zaštitu od požara postoje tri gvozdene zavjese, glavna koja odvaja binu od gledališta i još dvije za protivpožarnu zaštitu bočnih bina i njihove pozadine.

Kulisa

Kulisa

Većina prostorija iza bine su svlačionice, te oprema sazvučnicima i sistemom za video nadzor, što omogućava izvođačima i scenskim radnicima da stalno posmatraju događaje na sceni. U ljetnim mjesecima od 1991. do 1993. i tokom šestomjesečnog perioda 1994., Bečka državna opera je doživjela opsežne radove na renoviranju. U cilju preciznijeg i sigurnijeg rada iza bine ugrađene su hidraulične podizne platforme i elektromehanički liftovi po najnovijoj tehnologiji. Također, ugrađeni su novi sistem grijanja, ventilacije, protupožarne zaštite i otkrivanje požara koji ostaju potpuno nevidljivi za publiku. Urađena su i druga renoviranja dvorane, poput farbanja i postavljanja novih sjedišta.

Tokom šestomjesečnog perioda 1994. godine, kada je Bečka državna opera bila zatvorena zbog renoviranja, prostor koji se ranije nije koristio akustički je adaptiran u novu salu za probe. Ova sala je 1. septembra 1995. dobila naziv "Probebühne Eberhard Waechter" ("Probna scena Eberhard Waechter"), kao sjećanje na preminulog pjevača i operskog reditelja.

2. novembra 2004. najveća scena za probe u Bečkoj državnoj operi preimenovana je u "Carlos Kleiber Probebühne" ("Scena za probe Carlos Kleiber"), kao uspomena na nekadašnjeg dirigenta.