Lee-Enfield
Lee-Enfield je naziv za poznatu britansku repetirnu pušku s cilindričnom bravom koja je masovno korištena u prvoj polovini 20. vijeka u oružanim snagama Velike Britanije i zemalja Commonwealtha.
| Lee Enfield .303 | |
|---|---|
 | |
| Upotreba | |
| U službi | 1895 - danas |
| Korisnici |  Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Ratovi | Prvi svjetski rat,Drugi svjetski rat, Korejski rat, korištena je u mnogim ratovima. |
| Proizvodnja | |
| Proizvođač | Royal Small Arms Factory |
| Broj proizvedenih primjeraka | 17 miliona |
| Opis oružja | |
| Težina | 4 kg |
| Dužina | 1118 mm |
| Dužina cijevi | 640 mm |
| Kalibar | .303 British |
| Domet | 503 m |
| Maks. domet | 2.743 m |
| Spremnik municije | 10 metaka |
| Brzina zrna | 744 m/s |
Razvoj i opis
urediBritanske puške apsolutno su neodvojive od imena James P. Leea, konstruktora rođenog u Škotskoj, a odgojenog u Kanadi. Sticajem okolnosti, James Purvis Lee je sve svoje izume na području konstruiranja vatrenog oružja izgradio u Sjedinjenim Američkim Državama, što mu je naposljetku donijelo i američko državljanstvo. Unatoč tome, u svijetu poznavatelja oružja ime "Lee" automatski asocira na britanske pješadijske puške Lee-Metford i Lee-Enfield, a koje su bile osnovno oružje britanske pješadije od 1888. godine. Konstrukcije svojih pušaka Lee je patentirao u Engleskoj, Belgiji i Rusiji.
Po konstrukciji spremnika i zatvarača Leeove puške mnogo duguju sistemima Mannlicher i Mauser, koje je Lee proučio, te su ga inspirirale na vlastito rješenje. Kad je riječ o spremniku, Leeov je bolji od oba navedena. Neki autori, pozivajući se na originalne nacrte, pretpostavljaju da je Mauser svoj spremnik gradio na temelju Leeovog. No, upravo uvidom u nacrte, može se tvrditi da se radi o posve različitim konstrukcijama spremnika, a jedino što ih međusobno povezuje jeste činjenica, da se u sva tri slučaja radi o kutijastom spremniku, tako da je spomenuta pretpostavka malo vjerojatna.
Tokom 1885. u Velikoj Britaniji je obavljeno ispitivanje Leeove puške s postraničnim Bethel-Birtonovim kutijastim spremnikom. U to vrijeme su u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji još uvijek u redovnom naoružanju uzorci pušaka s tubularnim spremnikom. Kako su britanski vojni stručnjaci uočili da se u to doba Nijemci i Austro-Ugarska intenzivno bave konstruiranjem pušaka s kutijastim spremnikom, Lee je naknadno još i poboljšao konstrukciju svoje puške, uključujući i spremnik. U V. Britaniji su tokom 1887. obavljena poredbena ispitivanja Leeove puške s poboljšanim spremnikom i Lee-Burtonove s postraničnim spremnikom, a uz primjenu Mtfordovog načina žlijebljenja cijevi na oba oružja, te u novom kalibru .402 (10,21 mm). Kako su u međuvremenu Švicarci, nakon pokusa s Rubinovom modifikacijom metka, smanjili svoj službeni kalibar na 7,5 mm, to je ponukalo britanske vojne vlasti da usvoje rezultate švicarskih istraživanja i smanje svoj kalibar na 303 (7,69 mm). Nova je puška službeno usvojena u naoružanje britanske vojske, a predstavlja kombinaciju Leeovog zatvarača i spremnika, te Metfordovog načina žlijebljenja cijevi. Novi metak, kalibra 303, bio je u početku punjen komprimiranim crnim barutom,da bi se od 1902. počeo puniti malodimnim.
U decembru 1888. novi je uzorak usvojen pod nazivom "Lee-Metford, puška sa spremnikom Mk I". Ubrzo se ukazala potreba za daljnjim unaprijeđivanjem, pa je u aprilu 1892. usvojena poboljšana verzija puške. Prva serija puške Lee-Metford Mk II bila je isporučivana s odvojivim kutijastim spremnikom, baš kao i na Mk I, a kapacitet spremnika bio je povećan na 10 metaka. Obavljena je i neznatna preinaka zatvarača, a promijenjen je i vanjski obris cijevi. Nakon Mk II uslijedile su 1894. i 1895. godine još dvije preinake na britanskoj pješačkoj pušci, koje su rezultirale vrlo malim izmjenama i bez bitnih odstupanja od osnovne konstrukcije. Međutim, iz verzije koja je modificirana 1894. razvijen je karabin Lee-Metford MK I, a iz verzije razvijene 1895. karabin Lee-Metford Mk II. Oba su karabina predstavljala skraćene i olakšane verzije pješačkih pušaka, te u svemu slijede konstrukcije pješačkih pušaka iz 1984., odnosno 1895. godine. Oba karabina razlikuju se u jednoj pojedinosti modifikacije: na verziji iz 1894. jedini sigurnosni mehanizam predstavlja mogućnost dovođenja udarača u srednji (polunapeti) položaj, pa se taj sigurnosni sistem susreće i na karabinu Mk I. Modifikacija puške iz 1885. godine, ima sigurnosni sistem riješen u obliku ručne kočnice na zatvarača, pa i karabin Mk II, koji je iz nje proizašao, slijedi opisano rješenje. Ostali tehnički podaci jednaki su za oba karabina, dok se modificirane puške, iz kojih su proizašli u ostalim pojedinostima konstrukcije ne razlikuju od osnovnog uzorka.
Strojopuška Vickers (Maxim) Puška Lee-Enfield Mk I proizvodila se u velikom broju modificiranih verzija, a konstrukcija se razlikuje tek u nevažnim detaljima. U naoružanje britanske vojske usvojene su u studenom 1895. puška i karabin Lee-Enfield kao poboljšane verzije dotadašnjeg oružja. Plitki Metfordovi žlijebovi u cijevi, karakteristični za dosad opisane uzorke, zamijenjeni su dubljima, a također su modernizirane ciljničke sprave. O koliko sitnim se preinakama radilo svjedoči činjenica da se verzija puške, označena kao MK I*, usvojena 1899. od osnovnog uzorka razlikuje po tome što nema u kundaku smještenu šipku za čišćenje. Puška Lee-Enfield razvijala se i dalje, te je nastalo još nekoliko modifikacija nakon I. svj. rata.[1]
Model/Mark U upotrebi Magazine Lee-Enfield 1895–1926 Charger Loading Lee-Enfield 1906–1926 Short Magazine Lee-Enfield Mk I 1904–1926 Short Magazine Lee-Enfield Mk II 1906–1927 Short Magazine Lee-Enfield Mk III/III* 1907–do danas Short Magazine Lee-Enfield Mk V 1922–1924 (20,000 proizvedenih) Rifle No. 1 Mk VI 1930–1933 (1,025 proizvedenih) Rifle No. 4 Mk I 1941–do danas Rifle No. 4 Mk I* 1942–do danas Rifle No 5 Mk I "Jungle Carbine" 1944–do danas Rifle No. 4 Mk 2 1949–do danes Rifle 7.62mm 2A 1964–do danas Rifle 7.62mm 2A1 1965–do danas
Reference
uredi- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 22. 8. 2012. Pristupljeno 6. 2. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ Skennerton (2007), p.90
