Popovo polje

Popovo polje je kraško polje u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u jadranskoj ili niskoj odnosno istočnoj Hercegovini. Teritorijalno pripada opštini Trebinje, Republika Srpska i opštini Ravno, Hercegovačko-neretvanski kanton, Federacija Bosne i Hercegovine.

Popovo polje

Geografija

U širem smislu obuhvata područje okruženo planinama — Vjetrenik, Gradina, Čavaška gradina, Mala gradina, Vranjak i Bjelasnica sa sjevera i sjeveroistoka od Trebinja, a Veliki Lisac, Rujnica i Oblo brdo sa juga i jugozapada do Hutova. Dijeli se na tri manje cjeline:

• Mokro polje južno od Trebinja, klinastog oblika površine 18 km2 i nadmorske visine 275–268 m;
• Trebinjsku šumu od Trebinja do Poljica, kamenita zaravan duga 23 km, prosječne širine 4–8 km i površine oko 115 km2. Dio od Dražina Dola do Huma se naziva Šuma, a dio do Poljica naziva se Lug. Potpuno je bez nanosa, sa mnogobrojnim vrtačama i ponorima. Nadmorska visina 270–250 m;
• Popovo polje u užem smislu između Poljica i Hutova koje se dijeli na dva dijela: Gornje polje od Poljica do Ravnoga i Donje polje od Ravnog do Hutova. Ovaj dio čine plodni (aluvijalni) nanosi dužine oko 37 km, širine 1–3 km. Nadmorska visina je 250–220 m.

U potpunosti polje je ispunjeno ponorima, a dolinom teče i rijeka Trebišnjica, jedna od najpoznatijih ponornica u svijetu. Klima Popova polja je sredozemna sa žarkim i suhim ljetima.

Vjetrenica

Na obodu se nalazi i pećina Vjetrenica sa brojnim životinjskim vrstama, od kojih su neke endemske. U Vjetrenici živi bogati “pećinski” svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih je 37 prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu. Vjetrenica je i prirodni i arheološki lokalitet. Među mnogim arheološkim pronalascima nalaze se i ostaci pećinskih medvjeda i leoparda, pećinski crteži čija starost se procjenjuje na 10 000 godina.

Pećina je poznata u svjetskim razmjerama sa svojim geološkim, biološkim i ekološkim osobinama čija je budućnost neizvjesna. Zbog toga je Vlada Bosne i Hercegovine nominovala Vjeternicu, zajedno sa Zavalom, na UNESCO Tentativnu listu prirodne baštine, sa namjerom da zaštiti pećinu i njen biodiverzitet i eventualno je upiše na UNESCO listu svjetske baštine. Za realizaciju inicijative bit će potrebno riještiti više pitanja kao što su prevrednovanje statusa Vjetrenice, obnoviti ratne ruševine u Zavali, ukloniti ili onemogućiti prijetnje zagađenju, i formirati tijelo koje bi se brinulo o Vjetrenici. Također, Vjetrenica je upisana na Smaragdnu mrežu (Emerelad network), nakon što je BiH pristupila Bernskoj konvenciji.

Geološka građa

Tlo Popovog polja čine glina, šljunak i crnica. Ispod njih se nalazi kraš ispresijecan rasjedima, s brojnim vrtačama i ponorima. Počevši od Poljica, debljina kvartarnog nanosa iznosi dva do tri metra, između Zavale i Ravnog oko 10 metara, a na završetku polja oko 25-30 metara metara. Najdublji slojevi su razne fine gline. Iznad njih su nataložene pjeskovite i šljunkovite gline.

Hidrografija

Ranije stanje

U Popovu je postojao dvostruki režim voda. Tokom kišnog režima od oktobra do juna, u polje pristizale su ogromne količine vode. Slijevale su se niz okolne padine, izbijale po obodu polja, većinom sa sjeverne strane, a najviše ih je dolazilo Trebišnjicom. Pri ljetnom minimumu protoka od 3,3 m³/s cijela Trebišnjica ponirala je neposredno iza Trebinja i otjecala u Rijeku dubrovačku, a pri srednjem nivou ona je prelazila ove ponore i plavila Popovo polje. Rijeka se tada gubila u oko 100 ponora i pukotina. U Donjem polju stvaralo se jezero različite veličine i trajanja. Narod ga je zvao blato. Dubina mu je dosezala 30 metara. U velikoj poplavi 1883. god. na polju je bilo 350 milijuna m3 vode. Voda bi se u prosjeku zadržala po 250 dana, a 1915. god. 303 dana. Osnovno zanimanje stanovništva tada je bio ribolov, prvenstvene ulov endemične ribe – popovske gaovice, za koju se vjerovalo i da ima afrodizijačke osobine.

S vremenom, voda se povlačila s površine, a ostajala su biološki vrijedna vlažna staništa i močvarni dijelovi obrasli prostranim i teško prohodnim tršćacima, šašicima ili cretovima. Ova pojava zanimljiva je zbog dvojnog načina života riba. Tokom sušnog perioda ribe su odlazile u podzemlje, ali malo se zna o njihovu životu u to doba godine. Vrste koje naseljavaju takva staništa imaju mogućnost prilagođavanja koja im omogućuju dulje preživljavanje u podzemlju, pa tako mogu izdržati dulje vrijeme gladovanja i podnositi nisku koncentraciju kiseonika. Vrlo se malo zna o njihovoj biologiji tokom boravka u podzemlju.

Stanovništvo se tada bavilo poljoprivredom: vinogradarstvo (grožđe, reznice vinove loze), voćarstvo (breskva, jabuka, višnja, lubenica), ratarstvo (kukuruz, pšenica, duhan, krompir) i stočarstvo.

Austrougarski inžinjer Filip Balif, proučavajući Popovo polje, prvi je izveo melioracione radove i instalirao dijelove pumpne stanice. Sistem je trebao obezbijediti da dijelovi polja (Koteško i Strujićko polje) budu zaštićeni od poplava, ali nikad nije zaživio. Dijelovi sistema, koji nisu uništeni radovima na uređenju Trebišnjice i danas se nalaze u selu Strujići, na sjevernoj strani polja.

Jezero Vrutak, gornji kompezacijski bazen HE Čapljine, koje dobiva vodu putem betoniranog korita Trebišnjice

Donji horizonti

Glavni članak: Donji i Gornji horizonti

Hidroenergetski sistem Donji horizonti građen je etapno. Njegovom izgradnjom promijenjen je nekadašnji dvostruki režim voda. Sistem se sastoji od nekoliko objekata:

• Bilećko jezero sa branom Grančarevo Hidroelektranom Trebinje I
• Goričko jezero sa branom Gorica i Hidroelektranom Trebinje II
• Hidroelektrana Dubrovnik
• HE Čapljina sa akumulacionim jezerom

Nakon izgradnje hidroelektrana s akumulacijama na Trebišnjici i betoniranja njenog korita nizvodno od Trebinja omogućeno je reguliranje protoka vode (odvodnja viška vode zimi, odnosno natapanje polja ljeti). Od brane Gorica izgrađen je dovodni kanal, uglavnom trasom korita rijeke Trebišnjice. Kanal je dug 65 km, a površina betonske obloge je 2.200.000 m², što je za ono vrijeme bio izuzetan građevinski poduhvat. Voda iz kanala, u dnu Popova polja formira gornji kompenzacijski bazen HE Čapljina, površine 70 ha, u neposrednoj blizini mjesta Hutovo. Rijeka Trebišnjica, nekada najveća rijeka ponornica u Europi, danas je betonirana čime je izgubila prirodnu vezu sa poljem, a njen hidropetencijal se uglavnom koristi u energetske svrhe.

U cijelom polju iz njezina hidrološkog sistema izbačeno je oko 500 ponora! Ponori su prestali prihranjivati vodonosnike, čije podzemlje ovisi sada isključivo o oborinama. Na površini je zadržano i podzemlju oduzeto četiri milijarde kubnih metara vode. Hutovo blato je dijelom meliorirano i u njegovu prirodnom kompleksu napravljena je reverzibilna akumulacija zbog koje okoliš trpi česte neprirodne promjene nivoa vode. Malostonski zaljev je ostao bez značajnih količina slatke vode. Jedinstven sistem od 43 vodenice izgrađene nad ponorima Popova polja potpuno je izbačen iz upotrebe. Protok vode kroz Popovo polje u ljetnim mjesecima spusti se, prema nekim tvrdnjama, ispod 2 m³/s, pa se zagađenje višestruko poveća.

Nasip nekadašnje željezničke pruge kroz Popovo polje

Željeznička pruga

Austro-Ugarska vlast izgradila je prugu Čapljina-Zelenika, poznatu i kao Dalmatinska pruga, koja je najvećim dijelom prolazila kroz Popovo polje. Puštena je u u saobraćaj 17. jula 1901. god. Imala je prvenstveno vojni značaj, ali je značajno uticala na ekonomski razvoj Popovog polja. Od Huma jedan krak je vodio preko Trebinja prema Podgorici i Crnoj Gori. Druga raskrsnica bila je u Uskoplju prema luci Gruž kod Dubrovnika, koja je radila skoro isključivo za potrebe bosanskohercegovačke ekonomije. Ukidanjem uskotračne pruge 1. juna 1976. godine, Jadranska magistrala dodatno je dobila na značaju. Bio je to jedan od niza razloga ekonomskog slabljenja Popovog polja. U zadnjem ratu polje bilo je prva linija razgraničenja, predio žestokih vojnih sukoba, a danas je granica dva entiteta. Broj stanovnika se smanjuje svake godine.

Historija

Političko-teritorijalna granica

Posebnu karakteristiku historije Popova polja čini političko-teritorijalna granica o kojoj su pisali Mavro Orbini i Pavao Anđelić, a potvrdio ju je Ivo Bojanovski u svojim terenskim istraživanjima krajem XX vijeka. Biljezi su se sačuvali i do danas (Golubov kamen iznad rijeke Omble kod Dubrovnika, Jačišta u Nenovićima, Kod krsta u Đedićima, i Zborna gomila u Lugu na Trebišnjici). Na svim biljezima, koji su u obliku stupca, približno valjkasti, uklesani su plastični krstovi. Ako se ova linija produži prema sjeveru, dođe se do još jednog "biljega", u Gornjem Krtinju (tzv. Petrov krst). Razlog što se ova granica, koja kroz Trebinjsku šumu prolazi ravničarskim krajem, pa nema izrazitih prirodnih repera, smatra tako važnom je svakako njena historijska dugotrajnost, posvećena tradicijom.

U ilirskom periodu bila je to granica između plemena Plereja koji su držali područje između Popova polja i Boke Kotorske i Daorsa koji su se nalazili zapadno prema Neretvi. U rimskom periodu to je granica između municipija Diluntumaa (Stolac) i kolonije Epidaura. Tradicija se održala i kroz srednji vijek, kada je to bila i granica između ranofeudalnih arhontija Huma i Travunije, odnosno župa Popovo i Trebinje, o čemu govori Konstantin Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom.

Na prijevoju Rošac (Petrov krst) i danas je granica između Trebinja i Ljubinja.

Ilirski period

Kao i u čitavoj Hercegovini i u Popovom polju su brojni nalazi tumula (lokalno nazvanih gomila) kao potvrda ilirske kulture. Predstavljaju najstarije ljudske tvorevine u Popovom polju (Tumuli u Trebinju). Ilirskom vremenu pripadaju i gradine, raspoređene po obodu polja: Gradina Varina gruda u Dživaru, Gradina Kličanj u Krajkovićima, Gradina Brijeg u Mostaćima.

Srednji vijek

Prvi podaci o Popovu potiču iz XII vijeka, kada se spominje kao župa u Humskoj zemlji, koja je tada bila u sastavu države Nemanjića. Popovo se spominje i kao župa u povelji srpskog kralja Uroša I (1254-1264), kojom je potvrđena ranija darovnica humskog kneza Miroslava. U XIII vijek datira se pismo «popovske opštine» u kojem se Dubrovčani pozivaju na stanak u Zaton iz čega proizlazi da je postojala popovska «opština» kao i institucija stanka na kojem je ova politička zajednica rješavala sporove sa susjedima. Od sredine 13. vijeka u Popovu se kao župani pojavljuju potomci humskog kneza Andrije: Bogdan, Tvrtko, Bogdan, Tvrtko. Iako nose titulu župana, po karakteru svoje vlasti više predstavljaju feudalne, zemaljske gospodare. Nešto kasnije kao župan spominje se Nikola, potomak Bogdana, od kojeg potiču Nikolići, koji su dugo gospodarili župom Popovo.

Tokom druge četvrtine XIV vijeka, u vrijeme Stjepana II Kotromanića, dijelovi (župa) Huma počele su da ulaze u sastav srednjovjekovne bosanske države. Godine 1377. osvajanja je završio kralj Tvrtko i cijela današnja Hercegovina ju u sastavu bosanskog kraljevstva. Popovska župa se spominje u velikom broju pisanih izvora XIV i XV vijeka ali tako što nije izričito spomenut termin župa, nego samo pojam Popovo.

Osmanski period

Nakon pada Jajca i drugih gradova Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, krajem 1465. godine Popovo je bilo pod vlašću Osmanlija. Kod prvog osmanskog popisa stanovništva ovog kraja 1469. godine Popovo je upisano pod imenom Popovska. Već 1470. godine osnovan je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči, a Popovo, Lug, Šuma i područje južno od Trebinja predstavljali su pogranični predio tog sandžaka prema Hercegovini kojom je vladao Vlatko Hercegović (sin Stefana Vukčića Kosače), odnosno tu je bila uska granica između Dubrovnika i Osmanskog carstva sve do 1482. godine. Pored predstavnika osmanske vlasti, u Popovu su i dalje postojali narodni glavari-knezovi, pa čak i vojvode, a bilo je i spahija-hrišćana.

Popovske vojvode, najprije hrišćani, a zatim i muslimani, spominju se sve do kraja XVI vijeka. Tek od tog vremena područje Popova se potpuno integriše u redovni sistem osmanske lokalne uprave, a sjedište kadiluka postaje Ljubinje. Takvo stanje ostaje do kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, što je prihvatila i Austro-Ugarska, a kasnije i Jugoslavija. U SFR Jugoslaviji dio stare župe Popova pripadao je opštini Ljubinje, dok je drugi dio pripadao Trebinju.

Do početka XVIII vijeka centar regije bio je Novi (Herceg Novi). Padom Novog i Risna u mletačke ruke, javila se hitna potreba da Osmanlije organizuju pozadinu svojih posjeda u Hercegovini. Iz tih potreba nastao je novi trebinjski grad koji se u dubrovačkim izvorima za prve četiri decenije XVIII vijeka zove Ban-virom, po mjestu gdje je najdublja rijeka Trebišnjica. Centralne turske vlasti izdale su nalog da se izgradi utvrđenje, i Trebinje postaje središte jedne šire vojničke oblasti i središte lokalne uprave. Već u to doba oko grada počelo se formirati i malo trgovačko naselje u kome se spominju kuće i trgovine. Za razvitak grada u tursko vrijeme najveću zaslugu ima Osmanpaša Resulbegović . Godine 1715. godine iskopan je kanal (hendek) oko grada u koji je dovedena voda iz Trebišnjice. Radovi na utvrđivanju grada nastavljeni su narednih godina kada je u Dubrovniku poručena jedna barka u koju je mogla stati velika količina materijala i čije je dno široko. Kanal je postojao do 1910. godine kad je djelomično zasut a konačno je nestao 1932 g.

Austrougarski period

Tokom austrougarske vlasti, grad je ponovo utvrđen i postao je pravi vojnički logor, a u samom Starom gradu je na mjestu današnjeg Muzeja Hercegovine izgrađena kasarna. Izgrađen je čitav niz utvđenja na širem području Trebinja, koja i danas predstavljaju atrakciju ali i potvrđuju geostrateški značaj regije u tadašnjim okolnostima.

Literatura

• Zavod za vodoprivredu d.d. Sarajevo -Broj ugovora 03-21-185-3/11 -Studija uticaja hidroenergetskog postrojenja Dabar na životnu sredinu – Integralni pristup uspostavi ciljne strukture
• Dr. Mijo Vranješ, Dr. Maja Prskalo, Mr. Tatjana Džeba, 2013 -HIDROLOGIJA I HIDROGEOLOGIJA SLIVA NERETVE I TREBIŠNJICE, OSVRT NA IZGRADNJU DIJELA HE SUSTAVA - GORNJI HORIZONTI
• Ivo Lučić -Ekonomska i ekohistorija -Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša – Zagreb 2012 TREBIŠNJICA. JUČER NAJVEĆA PONORNICA, DANAS TVORNICA STRUJE, SUTRA…?
• Ivo Lučić - Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja
• Dinarski krš u Bosni i Hercegovini

Također pogledajte

• Livanjsko polje
• Trebišnjica
• Hercegovina
• Trebinje