Epistolarni roman

Epistolarni roman je roman sačinjen od niza pisama koje si pišu likovi u priči.^[1] Naziva se još romanom u pismima. Ponekad njegovu strukturu čine i dnevnički zapisi, isječci iz dokumenata, a u novije vrijeme i e-mailovi i blogovi.

Epistolarni roman je popularan u engleskoj i francuskoj književnosti 19. stoljeća.^[1] Istaknuti primjeri su "Pamela" (1740) i "Clarissa" (1747.-1748.) engleskog pisca Samuela Richardsona, "Julia ili Nova Heloiza" (1761.) francuskog filozofa i književnika Jean-Jacques Rousseaua, i "Opasne veze" (Les Liaisons dangereuses, 1782.), čiji autor je Pierre Choderlos de Laclos.^[1] Značajan primjer u njemačkoj književnosti je Goetheov roman Patnje mladog Werthera (1774).^[2]

Nakon 1800. forma gubi na popularnosti, premda su romani koji kombiniraju pisma s dnevnicima i pripovijedanjem i dalje česti.^[2] U 20. stoljeću, primjer epistolarnog romana su "Pisma" (Letters, 1979.) američkog postmodernističkog pisca Johna Bartha.^[1]

Izvori

↑ ^a ^b ^c ^d Chris Baldick, Concise dictionary of literary terms, Oxford University Press, 2004., str. 85, ISBN 978-0-19-860883-7
↑ ^a ^b Britannica, Epistolary novel, urednici, 21. lipnja 2023. (pristupljeno 5. kolovoza 2023.)

[OLT-1] Chris Baldick, Concise dictionary of literary terms, Oxford University Press, 2004., str. 85, ISBN 978-0-19-860883-7

[EB-2] Britannica, Epistolary novel, urednici, 21. lipnja 2023. (pristupljeno 5. kolovoza 2023.)

[1]

[2]