Filip II., španjolski kralj

Filip II. (španjolski Felipe II), (Valladolid, 21. svibnja 1527.El Escorial kod Madrida, 13. rujna 1598.), španjolski kralj (1556. – 1598.), kralj Napulja i Sicilije (1554. – 1598.), kralj Engleske (suvladar s Marijom I.) (1554. – 1558.), gospodar Nizozemske (od 1555.), kralj Portugala (kao Filip I., od 1580. do 1598.) i kralj Čilea (1554. – 1556.) iz dinastije Habsburg.

Kralj Filip II.
Vladavina 1556.1598.
Prethodnik Karlo V.
Nasljednik Filip III.
Supruga Marija Manuela od Portugala
Marija Tudor
Elizabeta Valois
Ana od Austrije
Djeca princ Karlo
princeza Izabela Klara
princeza Katarina Mihaela
princ Ferdinand
princ Karlo Laurenc

princ Diego
Filip III., kralj Španjolske
princeza Marija

Dinastija Habsburg
Otac Karlo I., kralj Španjolske

poznatiji kao Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva

Majka Izabela od Portugala
Rođenje 21. svibnja 1527., Valladolid, Španjolska
Smrt 13. rujna 1598., Madrid, Španjolska
Pokop Madrid, Španjolska

Životopis

uredi

Bio je sin Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva, koji je u Španjolskoj vladao pod imenom Karlo I. Nastojao je u toku svoje duge vladavine osigurati prevlast Španjolske u Europi. Godine 1561. seli svoj dvor iz Toleda u Madrid koji time postaje glavni grad kraljevine Španjolske. Kao protivnik protenstantizma dao je široka ovlaštenja inkvizicijskim sudovima. Španjolska inkvizicija je optužene krivovjerce spaljivala uz velike svečanosti. On je koristio inkviziciju u Španjolskoj kako bi učvrstio apsolutizam, a čak je i ograničio autonomiju svojim talijanskim i nizozemskim posjedima. Kada je 1580. godine osvojio Portugal, zagospodario je čitavim Pirinejskim poluotokom i prostranim portugalskim kolonijama u Brazilu i istočnoj Indiji.[1]

Kako za svakog habsburškog vladara pa tako i za njega, Nizozemska je predstavljala dragocjeni posjed. Dok je njegov otac donekle vodio računa o domaćim običajima, dotle je Filip II. preko svake mjere prisvajao bogatstva zemlje, oduzimao povlastice i sužavao vlast plemstva. Počeo je progoniti protestantsku vjeru i njene pristalice. Nezadovoljstvo stanovnika Nizozemske preraslo je 1566. godine u otvoreni ustanak. Stanovnici 17 nizozemskih provincija nisu mogli izdržati jaku navalu španjolskih vlasti i 1576. godine sporazumom u Gandu su odlučili stvoriti nezavisnu uniju. Ustanike su španjolske vlasti s prezirom nazvali gezi (otpadnici). Protiv Filipa II. ustanike su pomagali i francuski i engleski protestanti. Ustanike je vrlo uspješno vodio Vilim I. Oranski. Usprkos ovim ustancima, borba ustanika protiv španjolske vlasti bila je neravnopravna i teška zbog vjerskih razlika i drugih osobitosti.

Južne (valonske) provincije, koje su bile katoličke vjere i pružale otpor španjolskoj vlasti, osnovale su Katolički savez 1579. godine. Time je stvorena osnova za španjolsku Nizozemsku i Belgiju. Stanovnici sjevernih provincija bili su germanskog podrijetla i kalvinske vjere. Sedam sjevernih provincija nastavile su borbu protiv španjolske vlasti i sporazumom u Utrechtu 1579. stvorile Utrechtsku uniju iz koje je kasnije nastala Republika ujedinjenih provincija. Godine 1581. nova država odvojila se od Španjolske i proglasila nezavisnost. Nova republika nazvana je Nizozemska ili Holandska republika (po najznačajnijoj provinciji), službeno Republika sedam ujedinjenih Nizozemskih (nizozemski: Republiek der Zeven Verenigde Nederlanden).

Godine 1588. pohod njegove "nepobjedive armade" na Englesku završio je katastrofalno, nakon čega je Španjolska izgubila prevlast na moru.[2]

Bilješke

uredi

Vanjske poveznice

uredi


  NODES