Bijeli zec
Bijeli zec (lat. Lepus (Lepus) timidus), također poznat kao planinski zec je životinja iz porodice zečeva. Široko je rasprostranjen u polarnim i planinskim krajevima.
| Bijeli zec | |
|---|---|
 Bijeli zec u ljetnom krznu | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Lagomorpha |
| Porodica: | Leporidae |
| Rod: | Lepus |
| Vrsta: | L. (Lepus) timidus |
| Dvojno ime | |
| Lepus (Lepus) timidus Linnaeus, 1758. | |
| Rasprostranjenost | |
 Rasprostranjenost bijelog zeca | |
| Baze podataka | |
Rasprostranjenost
urediBijeli zec živi na području od Skandinavije do istočnog Sibira. Osim toga, postoje izolirane populacije u Alpama, Irskoj, Škotskoj, na Baltiku, u sjeveroistočnoj Poljskoj, te u Hokkaidu. Uveden je na Shetlandsko otočje, Orkneysko otočje, otok Man i na Farske otoke.[1][2]
Opis
uredi Bijeli zec je velika vrsta, iako je malo manji od europskog zeca. Dug je 45-65 centimetara, s repom duljine 4-8 centimetara. Tjelesna masa iznosi 2-5,3 kilograma. Ženke su neznatno teže od mužjaka .[3][4] Za vrijeme ljeta krzno mu je obojeno različitim nijansama smeđe boje. U pripremama za zimu, većina jedinki dobiva bijelo krzno. Rep ostaje potpuno bijel tijekom cijele godine, što ga razlikuje od europskog zeca .[3] Podvrsta Lepus timidus hibernicus (irski bijeli zec) ostaje smeđa tijekom cijele godine, te samo neke jedinke prije zime dobivaju bijelo krzno. Kod irske podvrste može se javiti i smeđa gornja površina repa. Zbog toga, neiskusni promatrači često zamjenjuju tu podvrstu s europskim zecom.
Ponašanje
uredi
Istraživanja su pokazala da ishrana bijelog zeca ovisi o području na kojem obitava. Na primjer, u sjevernoj Skandinaviji, gdje snijeg prekriva tlo mjesecima, zečevi se hrane grančicama i korom drveća. U područjima gdje snijeg pada rijetko, kao što je Irska, trava čini glavni dio ishrane. Bijeli zec omiljeni je plijen surog orla, a ponekad i velike ušare, te crvene lisice. Hermelini jedu mlade zečeve.[4]
U sjevernim dijelovima Finske, Norveške i Švedske, bijeli i europski zec bore se za stanište. Zbog toga što je veći, europski zec često otjera bijelog zeca, ali je lošije od njega prilagođen na život snježnim uvjetima: stopala su mu manja, a zimsko krzno je mješavina bijelog i smeđeg.
Podvrste
uredi- Lepus (Lepus) timidus ainu Barrett-Hamilton, 1900
- Lepus (Lepus) timidus begitschevi Koljuschev, 1936
- Lepus (Lepus) timidus gichiganus J. Allen, 1903
- Lepus (Lepus) timidus hibernicus Bell, 1837
- Lepus (Lepus) timidus kamtschaticus Dybowski, 1922
- Lepus (Lepus) timidus kolymensis Ognev, 1923
- Lepus (Lepus) timidus kozhevnikovi Ognev, 1929
- Lepus (Lepus) timidus lugubris Kastschenko, 1899
- Lepus (Lepus) timidus mordeni Goodwin, 1933
- Lepus (Lepus) timidus orii Kuroda, 1928
- Lepus (Lepus) timidus scoticus Hilzheimer, 1906
- Lepus (Lepus) timidus sibiricorum Johanssen, 1923
- Lepus (Lepus) timidus timidus Linnaeus, 1758
- Lepus (Lepus) timidus transbaicalicus Ognev, 1929
- Lepus (Lepus) timidus varronis Miller, 1901
Vanjske poveznice
urediIzvori
uredi- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2013. Pristupljeno 28. travnja 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ↑ http://iberianature.com/wildworld/guides/wildlife-of-the-faroe-islands/mammals-of-the-faroes/
- ↑ a b Mountain Hare. ARKive. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. ožujka 2010. Pristupljeno 28. siječnja 2010.
- ↑ a b Macdonald, D. W.; Barrett, P. 1993. Mammals of Europe. Princeton University Press. New Jersey. ISBN 0-691-09160-9