Wikipedija

Pokret nesvrstanih

Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija koja danas broji 120 zemalja članica koje su smatrale sebe službeno neujedinjene s jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Zemlje članice su predstavljale 55 % siromašnog stanovništva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda.

Zemljovid država članica Pokreta nesvrstanih
     – države članice
     – države promatračice

Važniji članovi su bili SFR Jugoslavija, Indija, Egipat i Južnoafrička Republika. Brazil nije bio stalni član Pokreta, ali je kao država dijelila mnogo ciljeva s pokretom i često je slala promatrače na konferencije pokreta. Iako je namjeravano da organizacija bude blizak savez kao NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njezinih članica su bile u savezu s jednom ili drugom velikom silom. Primjerice, službeno nesvrstana Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tijekom čitavog hladnog rata, kao i Indija, koja je mnogo godina bila zajedno sa Sovjetima u borbi protiv Kine. Pokret se slomio kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. godine. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice Pokreta su se protivile napadu.

Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja hladnog rata. Zemlje sljednice SFR Jugoslavije pokazale su malo zanimanja za Pokret nakon raspada te zemlje. Malta i Cipar prestali su biti članice Pokreta 2004. godine, ulaskom u Europsku uniju.[1]

Jedina preostala država članica Pokreta u Europi je Bjelorusija. Novije su članice Turkmenistan, Bjelorusija i Dominikanska Republika,[2] Bosna i Hercegovina i Kostarika su 1995. i 1998. odbijene u svojim zahtjevima za članstvo.[2] Najnovije su članice Azerbajdžan i Fidži, koje su postale članicama u svibnju 2011.[3][4][5][6][7][8]

Nastanak Pokreta

uredi
 
Konferencija Pokreta nesvrstanih 1961. godine.

Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tijekom svog govora 1954. u Colombu, Šri Lanka. Nehru je u tom govoru opisao pet osnovnih zakona koji su korišteni kao vodilje u kinesko - indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Zhou Enlai. Nazvani »pet principa miroljubive koegzistencije« ili panča-šila, ovi će principi poslije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

  • uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta,
  • uzajamno nenapadanje,
  • uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove,
  • jednakost i uzajamna korist, te
  • miroljubiva koegzistencija.

Podrijetlo Pokreta nesvrstanih se može pratiti do konferencije održane u Bandungu, Indonezija, 1955. Svjetski nesvrstani narodi su izrazili svoju želju da ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u hladnom ratu. Bandung je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije. Već sljedeće godine, potpisivanjem Brijunske izjave, Pokret nesvrstanih je službeno postao svjetska organizacija.

No, tek 6 godina kasnije, u rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah.

Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.

Države članice

uredi
  1.   Afganistan
  2.   Alžir
  3.   Angola
  4.   Antigva i Barbuda
  5.   Azerbajdžan
  6.   Bahami
  7.   Bahrein
  8.   Bangladeš
  9.   Barbados
  10.   Belize
  11.   Benin
  12.   Bjelorusija
  13.   Bocvana
  14.   Bolivija
  15.   Brunej
  16.   Burkina Faso
  17.   Burundi
  18.   Butan
  19.   Čad
  20.   Čile
  21.   DR Kongo
  22.   Dominika
  23.   Dominikanska Republika
  24.   Džibuti
  25.   Egipat
  26.   Ekvador
  27.   Ekvatorska Gvineja
  28.   Eritreja
  29.   Etiopija
  30.   Fidži
  31.   Filipini
  32.   Gabon
  33.   Gambija
  34.   Gana
  35.   Grenada
  36.   Gvajana
  37.   Gvatemala
  38.   Gvineja
  39.   Gvineja Bisau
  40.   Haiti
  41.   Honduras
  2.   Indija
  3.   Indonezija
  4.   Irak
  5.   Iran
  6.   Istočni Timor
  7.   Jamajka
  8.   Jemen
  9.   Jordan
  10.   JAR
  11.   Kambodža
  12.   Kamerun
  13.   Kapverdski Otoci
  14.   Katar
  15.   Kenija
  16.   Kolumbija
  17.   Komori
  18.   Republika Kongo
  19.   Kuba
  20.   Kuvajt
  21.   Laos
  22.   Lesoto
  23.   Libanon
  24.   Liberija
  25.   Libija
  26.   Madagaskar
  27.   Malavi
  28.   Maldivi
  29.   Malezija
  30.   Mali
  31.   Maroko
  32.   Mauricijus
  33.   Mauretanija
  34.   Mijanmar
  35.   Mongolija
  36.   Mozambik
  37.   Namibija
  38.   Nepal
  39.   Nikaragva
  40.   Niger
  41.   Nigerija
  42.   Obala Bjelokosti
  2.   Oman
  3.   Pakistan
  4.   Palestina
  5.   Panama
  6.   Papua Nova Gvineja
  7.   Peru
  8.   Ruanda
  9.   Srednjoafrička Republika
  10.   Saudijska Arabija
  11.   Sejšeli
  12.   Senegal
  13.   Sirija
  14.   Sijera Leone
  15.   Singapur
  16.   Sjeverna Koreja
  17.   Somalija
  18.   Sudan
  19.   Surinam
  20.   Esvatini
  21.   Sveta Lucija
  22.   Sveti Kristofor i Nevis
  23.   Sveti Toma i Princip
  24.   Sveti Vincent i Grenadini
  25.   Šri Lanka
  26.   Tajland
  27.   Tanzanija
  28.   Togo
  29.   Trinidad i Tobago
  30.   Tunis
  31.   Turkmenistan
  32.   Uganda
  33.   Ujedinjeni Arapski Emirati
  34.   Uzbekistan
  35.   Vanuatu
  36.   Venezuela
  37.   Vijetnam
  38.   Zambija
  39.   Zimbabve

Države promatračice

uredi
  1.   Argentina[8]
  2.   Armenija
  3.   Bosna i Hercegovina
  4.   Brazil
  5.   Crna Gora
  7.   Hrvatska[9]
  2.   Kazahstan
  3.   NR Kina[10]
  4.   Kirgistan
  5.   Kostarika
  6.   Meksiko
  2.   Paragvaj
  3.   Salvador
  4.   Srbija
  5.   Tadžikistan
  6.   Urugvaj

Bivše članice

uredi
  1.   Argentina (država promatračica 1964., 1970.; članica od 1976. – 1992.; promatračica od 2009.)[8]
  2.   Burma (1970. – 1971.) i   Mijanmar (1979. – 1992.)
  3.   Cipar
  4.   Malta
  5.   Arapska Republika Jemen
  6.   Demokratska Narodna Republika Jemen
  7.   Jugozapadna afrička narodna organizacija (SWAPO)
  8.   Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, suspendirana 1992.[11] Od 1995. ne pojavljuje se u popisu suspendiranih članica.

Konferencije Pokreta

uredi
 
Deklaracija šefova država i vlada izvanblokovskih zemalja iz 1961. godine.

Obično se konferencije Pokreta nesvrstanih odvijaju svako tri godine. Države koje su bile domaćini konferencija su SFRJ, Egipat, Zambija, Alžir, Šri Lanka, Kuba, Indija, Zimbabve, Indonezija, Kolumbija, Južnoafrička Republika i Malezija.

Prva konferencija je održana u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja, 11 iz Azije i Afrike zajedno s Jugoslavijom, Kubom i Ciprom.

Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. godine. Na njega su došli predstavnici 46 država, dok su većina novih članova bile afričke zemlje koje su tek stekle neovisnost. Glavne teme konferencije su bile Arapsko - izraelski i Indijsko-pakistanski sukob.

Sastanak iz 1970. u Lusaki, na kojemu su sudjelovale 54 države, bio je jedan od najvažnijih pošto je pokret formirao stalnu organizaciju da bi razvijao ekonomske i političke veze. Zambijski predsjednik Kenneth Kaunda je igrao odlučujuću ulogu u ovim događajima.

Na sastanku 1973. u Algeru je uviđeno kako se pokret nosi s novim ekonomskim realnostima. Svjetski naftni šok 1973. je doveo do toga da neke članice budu značajno bogatije od drugih. Kraj povezanosti američke valute za zlato i naknadna devalvacija dolara je uklonilo jednu od najvećih pritužbi grupe.

Na sastanku iz 1979. u Havani je raspravljano o prednosti "prirodne alijanse" koju su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu antiimperijalističke alijanske sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće:

  • Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.

Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.

Mjesta i datumi sastanaka na vrhu (samita)

uredi
Redni broj Grad održavanja Država Vrijeme održavanja Broj sudionika
1. Beograd   Jugoslavija 1. – 6. rujna 1961. 25 čl., 3 promat.
2. Kairo   Egipat 5. – 10. listopada 1964. 47 čl. i 10 promat.
3. Lusaka   Zambija 8. – 10. rujna 1970. 55 čl. i 9 promat.
4. Alger   Alžir 5. – 10. rujna 1973. 75 čl., 9 promat. i 3 gostiju
5. Colombo   Šri Lanka 16. – 19. kolovoza 1976. 86 čl., 9 promat., 12 osloboditeljskih pokreta ili međunarodnih organizacija i 7 gostiju
6. Havana   Kuba 3. – 9. rujna 1979. 98 čl., Belize u posebnom statusu, 11 promat., 11 gostiju i drugi
7. New Delhi   Indija 7. – 12. ožujka 1983. 99 čl., 10 promat., 10 gostiju i drugi
8. Harare   Zimbabve 1. – 6. rujna 1986. 100 čl., 10 promat., 13 gostiju i drugi
9. Beograd   Jugoslavija 4. – 7. rujna 1989.
10. Jakarta   Indonezija 1. – 7. rujna 1992.
11. Cartagena de Indias   Kolumbija 18. – 20. listopada 1995. 105 čl., 10 promat., 4 međun. organiz., 1 osloboditeljski pokret i gosti[12]
12. Durban   Južnoafrička Republika 2. – 9. rujna 1998.
13. Kuala Lumpur   Malezija 20. – 25. veljače 2003. 116 čl.
14. Havana   Kuba 11. – 16. rujna 2006.
15. Sharm al-Shaykh   Egipat 17. – 18. rujna 2009. 118 čl., 17 promat., 9 org. i oslob. pokreta, te ostali gosti
– Bali   Indonezija 23. – 27. svibnja 2011.[8] ministarska konferencija
– Beograd   Srbija 5. i 6. rujna 2011. obljetnička konferencija u razini ministarske
16. Teheran   Iran 26. – 31. kolovoza 2012.
17. Porlamar   Venezuela 17. i 18. rujna 2016.

Generalni tajnici Pokreta nesvrstanih

uredi
Generalni tajnici Pokreta nesvrstanih
Slika Ime Država Početak mandata Kraj mandata
 
 Josip Broz Tito   Jugoslavija 1961. 1964.
 
 Gamal Abdel Nasser   Ujedinjena Arapska Republika 1964. 1970.
 
 Kenneth Kaunda   Zambija 1970. 1973.
 
 Houari Boumédienne   Alžir 1973. 1976.
 
William Gopallawa
 William Gopallawa   Šri Lanka 1976. 1978.
 
 Junius Richard Jayawardene   Šri Lanka 1978. 1979.
 
 Fidel Castro   Kuba 1979. 1983.
 
 Indira Gandhi   Indija 1983.[13][14] 1984.
 
 Rajiv Gandhi   Indija 1984.[14] 1986.
 
 Robert Mugabe   Zimbabve 1986. 1989.
 
Janez Drnovšek
 Janez Drnovšek   Jugoslavija 1989. 1990.
 
Borisav Jović
 Borisav Jović   Jugoslavija 1990. 1991.
 
Stjepan Mesić
 Stjepan Mesić   Jugoslavija 1991. 1991.
 
Suharto
 Suharto   Indonezija 1992. 1995.
 
 Ernesto Samper Pizano   Kolumbija 1995. 1998.
 
 Andrés Pastrana Arango   Kolumbija 1998. 1998.
 
 Nelson Mandela   JAR 1998. 1999.
 
 Thabo Mbeki   JAR 1999. 2003.
 
Tun Mahathir bin Mohammad
 Tun Mahathir bin Mohammad   Malezija 2003. 2003.
 
Datuk Seri Abdullah Ahmad Badawi
 Datuk Seri Abdullah Ahmad Badawi   Malezija 2003. 2006.
 
 Fidel Castro   Kuba 2006. 2008.
 
 Raúl Castro   Kuba 2008. 2009.
 
Hosni Mubarak
 Hosni Mubarak   Egipat 2009. 2011.
 
Mohamed Hussein Tantawi
 Mohamed Hussein Tantawi   Egipat 2011. 2012.
 
Mohamed Morsi
 Mohamed Morsi   Egipat 2012. 2012.
 
Mahmoud Ahmadinejad
 Mahmoud Ahmadinejad   Iran 2012. 2013.
 
Hassan Rouhani
 Hassan Rouhani   Iran 2013. 2016.
 
Nicolás Maduro
 Nicolás Maduro   Venezuela 2016. 2019.
 
İlham Əliyev
 İlham Əliyev   Azerbajdžan 2019. trenutačno

Izvori

uredi
  1. ↑ Ministry of Foreign Affairs of the Arab Republic of Egypt (2009) XV Summit of the Non-Aligned Movement – Members, Observers and Guests  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. srpnja 2011. (Wayback Machine), Sharm al-Shaykh, 11. – 16. srpnja 2009.
  2. ↑ a b Najam, Adil (2003.) "Poglavlje 9: The Collective South in Multinational Environmental Politics" U zborniku: Nagel, Stuard. Policymaking and prosperity : a multinational anthology, Lanham, Maryland : Lexington Books, str. 233., ISBN 0-7391-0460-8. Preuzeto 15. studenoga 2009.
      »Turkmenistan, Belarus and Dominican Republic are the most recent entrants. The application of Bosnia-Herzegovina and Costa Rica were rejected in 1995 and 1998. Yugoslavia has been suspended since 1992.«
  3. ↑ xxxxxxxx, Fiji Membership of the Non-Aligned Movement Endorsed  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine) // The Permanent Mission of Fiji to the United Nations, New York, srijeda, 5. siječnja 2011. – 17:11. Pristupljeno 6. rujna 2011.
  4. ↑ Kazimova, Arife & Robert Coalson, Azerbaijan Joins Ranks Of Non-Aligned Movement // Radio Free Europe/Radio Liberty, 25. svibnja 2011. – 16:09 (GMT/UTC). Pristupljeno 6. rujna 2011.
  5. ↑ Intervju: Musa Gasimli, Membership of Non-Aligned Movement 'to raise Azerbaijan’s credibility'  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. svibnja 2011. (Wayback Machine) // News.Az, četvrtak, 26. svibnja 2011. – 12:56 (GMT). Pristupljeno 6. rujna 2011.
  6. ↑ xxxxxxxx, Fiji joins the Non-Aligned Movement // Wikivijesti, subota, 26. lipnja 2010. / Pristupljeno 6. rujna 2011.
  7. ↑ Yayan GH Mulyana, Non-Aligned Movement: The way forward // The Jakarta Post (Online Edition), PT Bina Media Tenggara, Jakarta, subota, 6. travnja 2011. – 8:00 AM. / Pristupljeno 6. rujna 2011.
  8. ↑ a b c d xxxxxxxx, Final Document : XVI Ministerial Conference and Commemorative Meeting of the Non-Aligned Movement, Bali – Indonesia, 23. – 27. svibnja 2011.,[neaktivna poveznica] Jakarta : Ministarstvo vanjskih poslova Republike Indonezije, Doc. 1 / Rev. 1, datoteka u pdf obliku od 1. lipnja 2011. (6:15:11). / Pristupljeno 6. rujna 2011.
      »22. While recognizing with satisfaction that the membership of the Movement has grown from 25 Members in 1961 to 120 States Members and 17 Observers in 2011, the Ministers welcomed the recent admission of the Republic of Fiji and the Republic of Azerbaijan as full Members in the Movement in 2011, and the Republic of Argentina as an Observer in the Movement in 2009.«
  9. ↑ Josip Antić, »Tko to i zašto oživljava Nesvrstane u Hrvatskoj?«, tportal.hr, glavna urednica Danijela Jozić, Zagreb, 17. travnja 2016. (11:36:16), ISSN 1334-3130, pristupljeno 29. kolovoza 2016.
      »'Mnogi zaboravljaju da on i danas postoji i da je RH danas promatračica u Pokretu nesvrstanih. Nema sumnje da nam je on pomogao prilikom izbora RH kao nestalne članice u Vijeću sigurnosti 2008. - 2009.', kaže Bosanac.«
  10. ↑ Pobzeb, Vang. Five Principles of Chinese Foreign Policies, AuthorHouse, Bloomington (Indiana, SAD), 2008., str. 381., ISBN 978-1-4343-6971-0
      »Although China is not a member of NAM, it has spoken in support of the economic, political, social, cultural and commercial development of NAM.«
      »China is a friend of NAM.«
  11. ↑ Na redovitom Ministarskom sastanku u New Yorku tijekom redovitoga zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 1992. godine, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je suspendirana kao članica. To ne znači da je brisana iz članstva, što je očigledno neobičan pokušaj izražavanja zahvalnosti Jugoslaviji na njezinom doprinosu Pokretu nesvrstanih 23. siječnja 2002.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. prosinca 2010. (Wayback Machine) Pristupljeno 20. svibnja 2009.
  12. ↑ http://www.nam.gov.za/xisummit/cartagena95.pdf (str. 3. i 4.).
  13. ↑ Renu Srivastava, India and the nonaligned summits: Belgrade to Jakarta, New Delhi : Northern Book Centre, , 1995., ISBN 81-7211-063-4, pogl. 6. New Delhi Summit III : India's chairpersonship, str. 107. – 116.
  14. ↑ a b Petković, 1988., str. 456. – 458.

Povezani članci

uredi

Literatura

uredi
  • Hans Köchler (ur.) The Principles of Non-Alignment. The Non-aligned Countries in the Eighties—Results and Perspectives, Beč : International Progress Organization, London : Third World Centre, 1982., ISBN 0-86199-015-3
  • Nesvrstanost ili nesvrstavanje. U: Ajanović, Ivona; Oppitz, Oto et al. (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.), Opća enciklopedija, III. izd., 5. sv. : L-Nigh, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, srpnja 1979., str. 725. – 728.
  • Ranko Petković, Nesvrstanost. U: Ajanović-Malinar, Ivona et al. (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.), Opća enciklopedija, III. izd., [9.] – dopunski svezak : A – Ž, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, travnja 1988., str. 456. – 458., ISBN 86-7053-012-0
  • Skupina autora, Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih = Development Cooperation through the Legacy of the Non-Aligned Movement, Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-58857-0-2

Vanjske poveznice

uredi
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pokret_nesvrstanih&oldid=6862409"
  NODES
Intern 1
mac 6
Note 1
OOP 1
os 91
server 3