Porculan

Porculan (talijanski^[1] Porcellana) je najfinija vrsta keramike dobivena pečenjem na visokoj temperaturi (od 1250 do 1350 °C) mješavine kaolina, kvarca i vapnenca. Na ovaj način nastaje staklasta poluprozirna keramika koja je mnogo čvršća no što izgleda i ne prenosi električnu energiju, te može poslužiti i kao izolator.

Dio pribora za čaj iz 1760., Muzej u Nymphenbergu.

Prema temperaturi na kojoj se peče postoji meki (Meisen), tvrdi (iz istočne Azije) i koštani porculan (s dodatkom koštanog pepela) koji se proizvodi pretežito u Engleskoj.

Keramika i porculan

Razlikuju se sirovine za keramiku i porculan, a vrlo su slični proizvodni procesi. Sirovina za izradu porculana je mješavina plemenitih materijala iznimne čistoće, dok je kod keramike dozvoljena određena količina nečistoća, pa se ona koristi kod proizvodnje posebne opeke. Porculan je plemenit, čist i bijel. Mora biti proziran, stoga i sirovina mora biti čista i profinjena.^[2]

Povijest

Johann Joachim Kaendler, Pisar za stolom, 1740., Meissen porculan, Mannheim.

Proizvodnja porculana razvila se u Kini za dinastije T'ang (618. – 906.), ali pravi porculan se javlja za dinastije Sung. U Europi je poznat od 11. stoljeća preko Puta svile.

Prvi europski pokušaji proizvodnje porculana javljaju se u 16. stoljeću u Firenci (tzv. Medici porculan). God. 1709. ljekarnik (i alkemičar) Johann Friedrich Böttger iz Dresdena usavršio je način proizvodnje porculana, a 1710. osnovana je prva manufaktura u Meissenu.^[3]

Ukrasni predmeti od porculana, osobito sitna plastika, u modi su od rokokoa.^[4] Značajne manufakture porculana bile su u Beču, Nymphenbergu (kraj Münchena), Sèvresu (kraj Pariza), Worchesteru, Deciji (kod Firence) i Capodimenteu (kod Napulja). U ovim manufakturama se na kvalitetniji porculan ispod cakline utiskuje ili ispisuje oznaka proizvođača (pečat, slovo i simbol), signatura umjetnika, katkada i godina izrade, oznaka kalupa i sl.

Od 20. stoljeća se od porculana izrađuju predmeti za elektrotehniku i kemijske laboratorije.

Izvori

Opća i nacionalna enciklopedija br. 16., Večernji list d. d., Zagreb 2007. ISBN 978-953-7224-16-5
Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529 nevaljani ISBN

Bilješke

↑ Marco Polo je dao ime ovoj vrsti keramike jer ga je njegova sjajna čistoća i glatka bjelina podsjećala na unutrašnjost školjke, porcellana na talijanskom.
↑ Magazin HRT Autor: Melita Homa: HRT-ova ekipa u posjetu muzeju i kulturnoj četvrti Zsolnay u Pečuhu 5. rujna 2017. (pristupljeno 6. prosinca 2019.)
↑ Saski knez August Jaki je pokušao sačuvati tajnu porculana kako bi imao monopol u Europi, no tajna je ubrzo procurila i manufakture porculana su nikle po cijeloj Europi.
↑ Europski su proizvođači najprije imitirali kineske vaze i oblike da bi tek kasnije pravili originalne dizajne.

Poveznice

Izvori

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Porculan

Porculan Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2008. (Wayback Machine) Studio keramike
Europski porculan^{[neaktivna poveznica]} Muzej Marton
Kako se pravi porculan

[1] Marco Polo je dao ime ovoj vrsti keramike jer ga je njegova sjajna čistoća i glatka bjelina podsjećala na unutrašnjost školjke, porcellana na talijanskom.

[magazin_HRT-2] Magazin HRT Autor: Melita Homa: HRT-ova ekipa u posjetu muzeju i kulturnoj četvrti Zsolnay u Pečuhu 5. rujna 2017. (pristupljeno 6. prosinca 2019.)

[3] Saski knez August Jaki je pokušao sačuvati tajnu porculana kako bi imao monopol u Europi, no tajna je ubrzo procurila i manufakture porculana su nikle po cijeloj Europi.

[4] Europski su proizvođači najprije imitirali kineske vaze i oblike da bi tek kasnije pravili originalne dizajne.

[1]

[2]

[3]

[4]