Wikipedija

Shizofrenija

psihički poremećaj koji obilježavaju otežana percepcija stvarnosti, halucinacije i paranoja

Shizofrenija je psihijatrijski poremećaj koji označava često kroničnu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogađa našu sposobnost razmišljanja, s otežanom percepcijom stvarnosti, što uzrokuje promjenu ponašanja i neugodne osjećaje, te slabim izražavanjem emocija.[1][2] Najčešće manifestacije uključuju zvučne halucinacije, paranoju, bizarne deluzije, ili neorganizirani govor i misli, te su praćene značajnim socijalnim i radnim disfunkcijama. Prvi se simptomi obično javljaju u mladih odraslih ljudi, s globalnom životnom prevalencijom od oko 0.3–0.7%.[3] Dijagnoza se donosi na temelju promotrenog ponašanja, te pacijentovih iznesenih iskustava.

Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10-CM F20, F20.9 Uredi na Wikipodatcima
MeSH D012559 Uredi na Wikipodatcima
Komad tkanine koju je izradio pacijent shizofreničar s ušivenim riječima koji predstavljaju njegov tok misli. Psihijatrijski muzej Glore.

Genetika, okoliš, neurobiološki i psihološki faktori, te društveni procesi, važni su čimbenici koji sudjeluju u razvoju ove bolesti. Postoje naznake da neke psihoaktivne droge i lijekovi na recept uzrokuju ili pogoršavaju simptome. Trenutna istraživanja fokusiraju se na ulogu neurobiologije, iako do sada nije pronađen ni jedan organski uzrok. Velik broj mogućih kombinacija simptoma potaknuo je raspravu predstavlja li dijagnoza jedan poremećaj ili više diskretnih sindroma. Unatoč etimologiji termina porijeklom iz Grčkih korijena skhizein(σχίζειν, "podijeliti se") i phrēn, phren- (φρήν, φρεν-; "um"), shizofrenija ne znači “podijeljenost uma” te nije isto što i disocijativni poremećaj osobnosti, također poznat kao "poremećaj višestruke ličnosti" ili "podijeljena ličnost". Ovaj se poremećaj u percepciji javnosti često miješa sa shizofrenijom.[4]

Glavna komponenta liječenja su antipsihotici, koji prvenstveno inhibiraju aktivnost dopaminskih (ponekad i serotoninskih) receptora. Psihoterapija te strukovna i socijalna rehabilitacija, također su važni u liječenju. U ozbiljnijim slučajevima, gdje postoji opasnost ozljeđivanja sebe i drugih, može postojati potreba za prisilnom hospitalizacijom, iako su danas hospitalizacije rjeđe i traju kraće nego u prošlosti.[5]

Smatra se da ovaj poremećaj većinom utječe na kognitivni (umni) aspekt, ali obično pridonosi i kroničnim problemima vezanim uz ponašanje i emocije. U ljudi koji boluju od shizofrenije postoji veća vjerojatnost za razvoj dodatnih (komorbiditetnih) stanja, uključujući kliničku depresiju i anksiozne poremećaje; pojava zlouporabe psihoaktivnih tvari tijekom života je gotovo 50%.[6] Društveni problemi su česti, uključujući dugotrajnu nezaposlenost, siromaštvo, te beskućništvo. Prosječni životni vijek ljudi s ovim poremećajem je 12 do 15 godina kraći od zdravih ljudi, što je rezultat većeg broja fizičkih zdravstvenih problema i veće stope samoubojstava (oko 5%).[3]

Simptomi

uredi
Shizofrenija

Osoba kojoj je dijagnosticirana shizofrenija može iskusiti halucinacije (najčešće se navode zvučne halucinacije: najčešće glasovi), deluzije (često bizarne ili deluzije proganjanja), i neorganizirane misli i govor. Posljednje navedeno može varirati od gubitka tijeka misli, do rečenica samo djelomično povezanih u značenju, pa do nesuvislosti poznate kao shizofazija ("salata riječi") u težim slučajevima. Društveno povlačenje, nemar u oblačenju i higijeni, te gubitak motivacije i moći rasuđivanja, sve su to učestale pojave vezane uz shizofreniju.[7] Često postoji primjetan obrazac emocionalnih poteškoća, na primjer manjak emotivnih reakcija.[8] Poremećaj u socijalnim spoznajama povezan je sa shizofrenijom,[9] kao što su i simptomi poput paranoje; društvena samoizolacija je česta pojava.[10] Poteškoće s radnim pamćenjem i dugotrajnim pamćenjem, pažnjom, izvršnim funkcioniranjem, te brzinom obradbe informacija također se često javljaju.[3] U jednom rijetkom podtipu, osoba može biti većinom nijema, te ostati nepomična u bizarnim položajima, ili pokazivati besciljnu uznemirenost, što su sve znakovi katatonije.[11]

Kasna adolescencija i rana odrasla dob razdoblja su u kojima učestalost shizofrenije dostiže vrhunac,[3] što se podudara s godinama kritičnim za socijalni i profesionalni razvoj mladih odraslih osoba.[12] U 40% muškaraca i 23% žena kojima je dijagnosticirana shizofrenija, poremećaj se javlja prije dobi od 19 godina.[13] S ciljem minimaliziranja prekida u psihičkom razvoju povezanih sa shizofrenijom, u posljednje vrijeme puno je truda uloženo u prepoznavanje i liječenje prodromalne (pred-početne) faze bolesti, koja je primijećena čak do 30 mjeseci prije početka simptoma.[12] Oni koji kasnije razviju shizofreniju mogu iskusiti prolazne ili samoograničavajuće psihotične simptome,[14] kao i nespecifične simptome poput društvenog povlačenja, iritabilnosti,disforije,[15] i nespretnosti[16] tijekom prodromalne faze.

Klasifikacija po Schneideru

uredi

U ranom 20. stoljeću, psihijatar Kurt Schneider nabrojio je vrste psihotičnih simptoma za koje je smatrao da razlikuju shizofreniju od drugih psihotičnih poremećaja. Ovi simptomi se zovu primarni simptomi ili Schneiderovi primarni simptomi. Oni uključuju deluzije kontrole od strane vanjske sile; vjerovanje da su misli umetnute ili oduzete iz vlastitog svjesnog uma; vjerovanje da su vlastite misli emitirane drugim ljudima; čujenje halucinatornih glasova koji komentiraju vlastite misli ili radnje ili razgovaraju s drugim halucinatornim glasovima.[17] Iako su značajno pridonijeli današnjim dijagnostičkim kriterijima, specifičnost primarnih simptoma je upitna. Provjera dijagnostičkih studija provedena između 1970. i 2005. utvrdila je da ove studije ne potvrđuju niti odbacuju Schneiderove tvrdnje, te je sugerirano da primarne simptome treba manje naglasiti u budućim inačicama dijagnostičkih sustava.[18]

Pozitivni i negativni simptomi

uredi

Shizofrenija se često opisuje u smislu pozitivnih i negativnih (ili deficitarnih) simptoma.[19] Pozitivni simptomi su oni koje većina ljudi normalno ne iskusi, ali su prisutni u ljudi koji boluju od shizofrenije. Oni uključuju deluzije, poremećaje mišljenja i govora, te taktilne, zvučne, vidne, olfaktorne i gustatorne halucinacije, koje se tipično smatraju manifestacijama psihoze.[20] Halucinacije su obično povezane sa sadržajem teme deluzija.[21] Pozitivni simptomi obično vrlo dobro reagiraju na liječenje.[21] Negativni simptomi su manjak normalnih emocionalnih odgovora ili drugih procesa mišljenja, te slabije odgovaraju na liječenje.[7] Oni uključuju "5A", tj. ravnodušnost ili otupjele emocije (apatija), siromaštvo govora (alogija), nemogućnost doživljavanja zadovoljstva (anhedonija), manjak želje za stvaranjem veza s ljudima (asocijalnost), te manjak motivacije (avolicija). Istraživanja predlažu da negativni simptomi više pridonose niskoj kvaliteti života i funkcionalnom invaliditetu, te su veći teret drugim ljudima nego pozitivni simptomi.[22] Ljudi s izraženim negativnim simptomima često imaju povijest slabe prilagodbe prije početka bolesti, a odgovor na liječenje je često ograničen.[7][23]

Uzroci

uredi

U razvoju shizofrenije ulogu igra kombinacija genetike i okolišnih čimbenika.[3][4] Ljudi s obiteljskom povijesti shizofrenije koji pate od prolazne ili samoograničavajuće psihoze imaju 20 do 40% šanse da će biti dijagnosticirani u tijeku jedne godine.[24]

Genetski čimbenici

uredi

Procjene nasljednosti variraju radi poteškoća u odvajanju učinka genetike i učinka okoliša.[25] Najveći rizik za razvoj shizofrenije imaju oni kojima rođak u prvoj liniji boluje od shizofrenije (rizik je 6.5%); više od 40% jednojajčanih blizanaca od onih koji pate od shizofrenije su također zahvaćeni.[4] U bolest je vjerojatno uključeno mnoštvo gena, od kojih svaki ima mali utjecaj i nepoznat prijenos i ekspresiju.[4] Velik broj mogućih kandidata, uključujući specifične lokuse za varijacije broja kopija, NOTCH4, i histonske proteine.[26] Nekoliko izučavanja genomskih asocijacija poput bjelančevina cinkovih prstiju 804A također je povezano s bolešću.[27] Čini se da postoji značajno preklapanje u genetici shizofrenije i bipolarnog poremećaja.[28]

Ako pretpostavimo da ne postoji nasljedna osnova, jedno od pitanja koje evolucijska psihologija postavlja je zašto su geni koji povećavaju vjerojatnost razvoja psihoze održani u evoluciji, s pretpostavkom da je poremećaj maladaptivan s evolucijskog stajališta. Jedna od teorija ukazuje da su se geni razvili u evoluciji jezika i ljudske naravi, ali do danas ovakve ideje nisu ništa više od hipoteze.[29][30]

Okolišni čimbenici

uredi

Okolišni čimbenici povezani s razvojem shizofrenije uključuju životne uvjete, uporabu droga, te prenatalne faktore stresa.[3] Stil odgajanja, čini se, nema značajnog utjecaja, iako ljudi čiji im roditelji pružaju podršku obično imaju blaže simptome od onih s kritičnim ili neprijateljskim roditeljima.[4] Život u urbanom okolišu tijekom djetinjstva ili odrasle dobi redovito se pokazuje kao povećan čimbenik rizika za razvoj shizofrenije, s faktorom povećanja od dva puta,[3][4] čak i nakon uzimanja u obzir konzumiranja droga, etničke pripadnosti, te veličine socijalne grupe.[31] Drugi čimbenici koji igraju važnu ulogu uključuju društvenu izolaciju te imigraciju povezanu s društvenim nepovoljnim okolnostima, rasnom diskriminacijom, obiteljskom disfunkcijom, nezaposlenošću, te slabim uvjetima stanovanja.[4][32]

Zlouporaba psihoaktivnih droga

uredi

Nekoliko je droga do sada povezano s razvojem shizofrenije, uključujući kanabis, kokain i amfetamine.[4] Otprilike polovica ljudi sa shizofrenijom prekomjerno uzima droge i/ili alkohol.[33] Uloga kanabisa najvjerojatnije nije uzročna,[34] već je pokazano da oboljeli od shizofrenije koriste samo kao mehanizam obrane od depresije, anksioznosti, dosade, i usamljenosti.[33][35]

Konzumiranje droga

uredi

Istraživanja pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji srušila su medijski mit o "neškodljivosti" marihuane. Marihuana vrlo lako stvara ovisnost, prouzročuje probleme s mentalnim zdravljem i udvostručuje rizik od razvoja psihičkih poremećaja, uključujući shizofreniju, koja može biti popraćena paranojom.[36]

Kanabis je povezan s povećanjem rizika za razvoj psihotičnog poremećaja ovisnim o stupnju konzumacije,[37] s učestalom uporabom povezanom s dvostruko većim rizikom za razvoj psihoze i shizofrenije.[35][38] Iako mnogi prihvaćaju uporabu kanabisa kao čimbenik koji pridonosi razvoju shizofrenije,[39] ta tvrdnja i dalje ostaje kontroverzna.[26][40] Amfetamin, kokain, te u manjoj mjeri alkohol, mogu uzrokovati psihozu koja je po svojim karakteristikama vrlo slična shizofreniji.[4][41] Iako se ne smatra mogućim uzrokom ove bolesti, ljudi koji boluju od shizofrenije konzumiraju nikotin pušenjem u puno većim količinama u odnosu na ostatak stanovništva.[42]

Razvojni čimbenici

uredi

Čimbenici kao što su hipoksija i infekcija, ili stres i pothranjenost majke tijekom fetalnog razvoja, mogu blago povećati rizik za razvoj shizofrenije tijekom kasnijeg života.[3] Ljudi kojima je dijagnosticirana shizofrenija češće su rođeni tijekom zime i proljeća (barem na sjevernoj hemisferi), što može biti posljedica povećane učestalosti izloženosti virusima in utero.[4] Ova je razlika oko 5 do 8%.[43]

Patogeneza

uredi

Poduzet je velik broj pokušaja u svrhu objašnjavanja veze između promjene moždane funkcije i shizofrenije.[3] Jedno od najčešće spominjanih objašnjenja je dopaminska hipoteza, koja povezuje psihozu s pogrešnom interpretacijom okidanja dopaminergičkih neurona.[3]

Psihološki mehanizmi

uredi

Mnogi psihološki mehanizmi povezani su s razvojem i održavanjem shizofrenije. Kognitivni otkloni identificirani su u onih s dijagnozom ili u onih s rizikom, posebno kada su pod stresom ili u zbunjujućim situacijama.[44] Neke kognitivne značajke mogu biti odraz globalnih neurokognitivnih deficita poput gubitka pamćenja, dok druge mogu biti povezane s određenim problemima i iskustvima.[45][46]

Unatoč prividnoj afektivnoj zatupljenosti, nova istraživanja ukazuju na to da su mnogi pojedinci kojima je dijagnosticirana shizofrenija emotivno reaktivni, posebno na stresne ili negativne poticaje, te da takva osjetljivost može uzrokovati pogoršanje simptoma ili pojavu novih poremećaja.[47][48] Neki dokazi ukazuju na to da sadržaj deluzija i psihotičnih iskustava odražava emocionalne uzroke poremećaja, te da način na koji osoba interpretira ta iskustva utječe na simptomatologiju.[49][50][51] Uporaba "sigurnosnog ponašanja" u svrhu izbjegavanja zamišljenih prijetnji može pridonijeti kroničnosti deluzija.[52] Daljnji dokazi za ulogu psiholoških mehanizama dolaze od utjecaja psihoterapije na simptome shizofrenije.[53]

Neurološki

uredi
 
Funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) i druge tehnologije slikovnih prikaza mozga omogućavaju proučavanje razlika u moždanoj aktivnosti ljudi kojima je dijagnosticirana shizofrenija. Slika prikazuje dvije razine mozga, s regijama koje su bile aktivnije u zdrave kontrolne grupe nego u pacijenata sa shizofrenijom prikazanim u crvenoj boji, tijekom fMRI istraživanja radnog pamćenja.

Shizofrenija je povezana s finim promjenama u strukturi mozga, pronađenim u 40 do 50% slučajeva, te neurokemijskim procesima tijekom aktunih psihotičnih stanja.[3] Istraživanja koja su koristila neurofiziološke testove te tehnologiju za slikovni prikaz mozga poput funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i pozitronske emisijske tomografije (PET) za istraživanje funkcionalnih razlika u moždanoj aktivnosti, pokazala su da se razlike najčešće javljaju u frontalnom režnju, hipokampusu i temporalnom režnju.[54] Smanjenje volumena mozga, manje od onog u Alzheimerovoj bolesti, pronađeno je u dijelovima frontalne moždane kore i temporalnih režnjeva. Nije poznato jesu li ove volumetrijske promjene progresivne ili su postojale prije početka bolesti.[55] Ove razlike povezane su s neurokognitivnim deficitima često povezanim sa shizofrenijom.[56] Zbog promjena u neuronskim putevima, predloženo je da o shizofreniji treba razmišljati kao skupini neurorazvojnih poremećaja.[57]

Posebna pažnja pridana je funkciji dopamina u mezolimbičkom putu u mozgu. Ovaj je fokus većim dijelom rezultat slučajnog otkrića da lijek fenotiazin, koji blokira funkciju dopamina, može umanjiti psihotične simptome. Ovaj podatak podržava i činjenica da amfetamini, koji potiču otpuštanje dopamina, mogu pogoršati psihotične simptome shizofrenije.[58] Utjecajna dopaminska hipoteza shizofrenije predlaže da je prekomjerna aktivacija D2 receptora uzrok (pozitivnih simptoma) shizofrenije. Iako je ovo smatrano istinitim oko 20godina, temeljeno na utjecaju blokade D2 receptora zajedničkom svim antipsihoticima, tek je sredinom 1990-ih u istraživanjima koja su koristila PET i SPET teorija poduprta dokazima. Dopaminska se hipoteza danas smatra pretjerano pojednostavljenom, djelomično jer noviji antipsihotici (atipični antipsihotici) mogu biti jednako učinkoviti kao i stariji lijekovi (tipični antipsihotici), ali oni utječu i na funkciju serotonina te imaju nešto manji učinak na blokadu učinka dopamina.[59]

Dio interesa fokusiran je i na neurotransmiter glutamat te smanjenu funkciju NMDA glutamatskih receptora u shizofreniji, većinom zbog abnormalno niskih razina glutamatskih receptora pronađenim post-mortem u mozgovima ljudi kojima je dijagnosticirana shizofrenija,[60] te zbog otkrića da lijekovi koji blokiraju glutamate, poput fenciklidina i ketamina mogu oponašati simptome i kognitivne poremećaje povezane sa shizofrenijom.[61] Smanjena funkcija glutamata povezana je sa slabim rezultatima u testovima za mjerenje funkcije frontalnih režnjeva i hipokampusa, a glutamat također utječe na funkciju dopamina. Obje te činjenice dokazane su u shizofreniji. Ukazano je na važnu ulogu glutamatskih puteva u posredovanju (možda i uzrokovanju) poremećaja,[62] ali pozitivni simptomi shizofrenije ne reagiraju na glutamatske lijekove.[63]

Dijagnoza

uredi
 
John Nash, američki matematičar i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1994. godine, bolovao je od shizofrenije. Njegov je život prikazan u biografskom filmu Genijalni um (2001.). iz 2001. koji je nagrađen s četiri Oscara.

Dijagnoza shizofrenije temelji se na kriterijima određenim u dijagnostičkim i statističkim priručnikom za mentalne poremećaje IV (DSM-IV-TR), Američke udruge psihijatara ili u međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) (eng. ICD-10) Svjetske zdravstvene organizacije.[3]

Ovi kriteriji uzimaju u obzir subjektivne doživljaje koje pacijent iznosi i objektivno promotrene anomalije u ponašanju, nakon kojih slijedi klinička procjena liječnika specijalista psihijatrije. Neki od simptoma karakterističnih za shizofreniju javljaju se u određenoj mjeri i u općoj populaciji, zato moraju doseći određenu ozbiljnost kako bi se mogla postaviti dijagnoza.[4] Dan danas (2009.) ne postoji objektivni test za shizofreniju.[3]

Kriteriji

uredi

Kriteriji određeni smjernicama MKB-10 se najčešće koriste u europskim zemljama, dok se u SAD-u i ostalim zemljama svijeta uglavnom koriste smjernice DSM-IV-TR. Potonji se kriteriji isto tako koriste u znanstvenom istraživanju. Kriteriji iz ICD-10 daju veći naglasak na Schneiderove simptome prvog stupnja, ali podudarnost između dvoje smjernica je u praksi vrlo velika.[64]

U skladu sa smjernicama četvrtog izdanja Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM-IV-TR), za dijagnozu shizofrenije potrebno je zadovoljiti tri dijagnostička kriterija:[65]

  1. Dva ili više karakterističnih simptoma (vidi niže) moraju biti prisutni velik dio vremena tijekom jednomjesečnog razdoblja (ili kraće, ako nestaju s primjerenom terapijom):
    • deluzija
    • halucinacije
    • nesuvisli govor, kao manifestacija poremećaja u razmišljanju
    • očigledno neorganizirano i neprimjereno ponašanje (npr. neprimjereno odijevanje, bezrazložni plač, uzrujanost ili strah) ili katatonija
    • negativni simptomi: emotivna zatupljenost (nedostatak emotivnih reakcija na okolinu), alogija (nedostatak ili odbijanje govora) ili avolicija (nedostatak motivacije)
    Ako je deluzija ocijenjena posebno bizarnom ili se halucinacije sastoje od glasova koji komentiraju pacijentovo ponašanje ili ako pacijent čuje dva ili više glasa koji međusobno razgovaraju, to su dovoljni simptomi za postavljanje dijagnoze. Nesuvisli i neorganizirani govor se uzima kao kriterij ako je izražen do te mjere da bitno onemogućava komunikaciju.
  2. Društvena i radna disfunkcija koja traje neko vrijeme od pojave simptoma. Jedan ili više aspekata društvenog života (kao npr. rad, međuljudski odnosi ili osobna higijena) moraju biti bitno ispod razine uobičajenog funkcioniranja prije pojava simptoma.
  1. značajno trajanje simptoma: povremena ili stalna pojava znakova i simptoma u razdoblju od najmanje šest mjeseci. Razdoblje od šest mjeseci mora sadržati bar jedan mjesec trajnih simptoma (ili manje ako simptomi nestanu primjerenom terapijom za shizofreniju).

Ako su poremećaji prisutni više od jednog mjeseca, spontano nestanu u roku od šest mjeseci, može se postaviti dijagnoza shizofreniformnog poremećaja.[65] Simptomi psihoze koji traju manje od mjesec dana dijagnosticiraju se kao kratki psihotički poremećaj, a različita stanja potpadaju pod dijagnozu nedefiniranih psihotičkih poremećaja. Ne može se postaviti dijagnoza shizofrenije ako postoje simptomi [[poremećaji raspoloženjaporemećaja raspoloženja]], iako se može postaviti dijagnoza shizoafektivnog poremećaja. Shizofrenija se isto tako isključuje ako su prisutni simptomi pervazivnog razvojnog poremećaja, osim u slučaju istovrmenog prisustva deluzije ili halucinacija ili ako su simptomi izravan učinak bolesti ili farmakološke tvari.

Podvrste

uredi

DSM-IV-TR sadrži pet podvrsta shizofrenije, iako autori novog DSM-5 predlažu izostavljanje ovih vrsta iz nove klasifikacije:[66][67]

  • Paranoidni tip: prisutni su deluzija i zvučne halucinacije, ali nedostaju poremećaj razmišljanja, neorganizirano ponašanje i emotivna zatupljenost. Deluzija je najčešće proganjajućeg tipa ili je prisutan delirij grandioznosti, a osim njih mogu biti prisutni oblici ljubomore, hiperreligioznosti ili somatizacije. (DSM šifra 295.3/MKB šifra F20.0)
  • Dezorganizirani tip: imenovana još i kao hebefrena shizofrenija u MKB-u, pri kojoj su istodobno prisutni poremećaj razmišljanja i emotivna zatupljenost. (DSM šifra 295.1/MKB šifra F20.1)
  • Katatonični tip: pacijent je uglavnom potpuno nepomičan ili su prisutni nagli i besciljni pokreti. Među simptomima ovog oblika mogu biti i katatonički stupor i voštana savitljivost. (DSM šifra 295.2/MKB šifra F20.2)
  • Nediferencirani tip: prisutni su simptomi psihoze, ali nisu zadovoljeni kriteriji klasificiranja u paranoidnu, dezorganiziranu ili katatoničnu shizofreniju. (DSM šifra 295.9/MKB šifra F20.3)
  • Rezidualni tip: pri kojem su prisutni pozitivni simptomi, ali isključivo niskog intenziteta. (DSM 295.6/MKB F20.5)

U MKB-10 su prisutna dva dodatna oblika:[67]

  • Postshizofrena depresija: je oblik kod kojeg se javljaju razdoblja depresije nakon napada shizofrenije iako još uvijek mogu biti prisutni simptomi shizofrenije niskog intenziteta. (MKB šifra F20.4)
  • Jednostavna shizofrenija: podmukli i progresivni rast sve jačih negativnih simptoma bez prisutnosti epizoda psihoze. (MKB šifra F20.6)

Diferencijalna dijagnoza

uredi

Simptomi psihoze mogu biti prisutni u nekoliko različitih duševnih bolesti, uključujući bipolarni afektivni poremećaj,[68]granični poremećaj ličnosti,[69] trovanje lijekovima i psihozu uzrokovanu psihoaktivnim drogama. Deluzije ("nebizarne") su također prisutni u deluzijskog poremećaja, a samoizoliranje od društva je prisutno u socijalnoj fobiji, izbjegavajućem poremećaju ličnosti i shizotipnom poremećaju. Kod shizofrenije je primijećen komorbiditet s opsesivno kompulzivnim poremećajem (OCD) puno češće nego što bi se to moglo objasniti pukim slučajem, iako je teško razlikovati opsesije koje se javljaju u OCD-u od deluzija u shizofreniji.[70]

Pri postavljanju dijagnoze, potrebno je izvršiti i opće medicinske i neurološke pretrage kako bi se isključili rijetki slučajevi bolesti koju mogu uzrokovati simptome slične shizofreniji,[65] kao npr. urođene pogreške u metabolizmu, sistemska infekcija, sifilis, HIV, epilepsija, i moždana oštećenja. Potrebno je isključiti i delirij, koji se razlikuje od shizofrenije po vizualnim halucinacijama, naglom pojavom simptoma, stanjem svijesti koji varira i koji pretpostavlja primarni klinički uzrok. Ispitivanja se u pravilu ne ponavljaju kod ponovnih pojava simptoma, osim ako ne postoje specifične "medicinske" indikacije ili moguće nuspojave farmakološke terapije antipsihoticima. 2

Prevencija

uredi

Trenutno ne postoje sigurni dokazi o učinkovitosti ranih intervencija na prevenciju shizofrenije.[71] Iako postoje dokazi o poboljšanju kratkoročnog ishoda bolesti kod pacijenata s epizodom psihoze, postoji malo koristi od istih tretmana nakon pet godina.[3] Pokušaji prevencije shizofrenije u početnoj fazi upitne su učinkovitosti, tako da se više ne preporučuju od 2009.[72] Prevencija je vrlo teška i stoga što ne postoji pouzdanih znakova da će se bolest kasnije razviti.[73] Pojedini slučajevi shizofrenije se ipak mogu odgoditi ili čak spriječiti odvraćanjem od konzumacije kanabisa, posebno među mladima.[74] Pojedinci s obiteljskom anamnezom shizofrenije mogu stoga biti više osjetljivi na psihozu uzrokovanu kanabisom.[39] Jedna je studija dokazala da se polovica slučajeva psihotičkih poremećaja izazvanih kanabisom razvije u kasniji trajni oblik psihoze.[75]

Nastavljaju se teorijska istraživanja na načinima smanjenja incidencije shizofrenije. Prvi je pristup istraživanje genetskih i neuroloških uzroka pojave bolesti, kako bi se mogli razviti učinkoviti biokemijski i farmakološki postupci. Međutim, mnogi i različiti genetski uzroci koji pojedinačno imaju mali učinak i koji međudjeluju s okolišom, čine prevenciju vrlo teškom. Paralelno s tim, strategije javnog zdravstva mogu selektivno djelovati na socioekonomske faktore, koji su povezani s većom učestalošću shizofrenije kod nekih skupina kao npr. imigranata, određenih etničkih skupina i siromašnijih. Strategija koja bi se primjenjivala na cijelu populaciju predviđa promicanje zdravstvenih usluga koje osiguravaju sigurnu trudnoću i zdravi rast, uključujući područja kao što su psihološki razvoj uma socijalnim kontaktom. Međutim, ne postoji dovoljno dokaza da bi se ove ideje u ovom trenutku upotrijebile i zato što mnoštvo slučajeva nije vezano za shizofreniju.[76][77]

Terapija

uredi

Primarna terapija shizofrenije predviđa upotrebu antipsihotičkih lijekova, često sa psihološkom i socijalnom podrškom.[3] Hospitalizacija može biti potrebna samo u teškim slučajevima ili voljom pacijenta ili bez pristanka pacijenta, ako to zakon dopušta. Dugoročna hospitalizacija je rijetka, pošto je deinstitucionalizacija tretmana duševnih bolesti koja je započela 1950-ih još uvijek u tijeku.[5] Službe za grupnu podršku, kućne posjete stručnjaka za duševne bolesti, terapijsko zapošljavanje[78] i grupe za podršku česti su oblici terapije. Postoje dokazi koji ukazuju da redovita tjelovježba ima pozitivni učinak na fizičko i psihološko zdravlje pacijenata sa shizofrenijom.[79]

Farmakoterapija

uredi
 
Risperidon (komercijalno ime u Hrvatskoj "Prospera") atipični antipsihotik koji se vrlo često koristi u terapiji shizofrenije.

Psihijatrijski tretman prvog izbora za shizofreniju su antipsihotici,[80] koji mogu umanjiti pozitivne simptome psihoze u 7 do 14 dana. Antipsihotici, međutim bitno ne poboljšavaju negativne simptome bolesti i kognitivnu disfunkciju.[23][81] Dugoročna uporaba lijekova umanjuje rizik povrata simptoma.[82]

Izbor antipsihotika se temelji na procijeni učinkovitosti, rizika i cijene lijeka.[3] Predmet je debate je li bolji izbor uporaba tipičnih ili atipičnih antipsihotika.[83] Obje klase lijekova imaju jednaki poluživot i stopu povrata simptoma, iako se tipični antipsihotici koriste u niskim i srednjim dozama.[84] Ovim se tretmanom postiže gotovo potpuno povlačenje simptoma u 40-50% slučajeva i djelomično povlačenje u 30-40%, dok u oko 20% slučajeva dolazi do rezistencije na tretman (manjka povlačenja simptoma nakon šest tjedana tretmana s dva ili tri različita antipsihotika).[23] Klozapin je vrlo učinkovita terapija kod pacijenata koji neadekvatno reagiraju na druge lijekove, ali ima potencijalno ozbiljnu nuspojavu agranulocitoze (smanjenje broja leukocita) na 1–4%.[3][4][85]

Po učestalosti nuspojava, kod tipičnih su antipsihotika češće extrapiramidalne nuspojave, dok je kod atipičnih antipsihotika češća pojava povećane tjelesne težine, šećerne bolesti tipa 2 i rizika metaboličkog sindroma.[84] Iako atipični antipsihotici imaju manje ekstrapiramidalnih nuspojava, razlika u odnosu na tipične je mala.[86] Neki atipični antipsihotici kao kvetiapin i risperidon povezani su s povećanim rizikom smrti u odnosu na tipični antipsihotik perfenazin, dok je kod klozapina rizik od smrti niži.[87] Još je nejasno da li noviji antipsihotici umanjuju mogućnost pojave malignog neuroleptičkog sindroma, rijetkog ali ozbiljnog neurološkog poremećaja.[88]

Kod pacijenata koji nisu voljni ili su nesposobni redovito uzimati oralne oblike lijekova, mogu se koristiti intramuskularne injekcije lijekova s produljenim oslobađanjem kako bi se postigla kontrola nad simptomima.[89] Ovaj oblik također u većoj mjeri smanjuje rizik povrata simptoma u odnosu na oralne pripravke,[82] a kad se koristi u kombinaciji sa psihosocijalnim intervencijama može dugoročno poboljšati pridržavanje terapijskim smjernicama.[89]

Psihosocijalne intervencije

uredi

Nekoliko se vrsta psihosocijalnih intervencija pokazalo korisnim u tretmanu shizofrenije: obiteljska terapija,[90] asertivni tretman u zajednici, potpomognuto zaposlenje, kognitivna remedijacija,[91] vježbanje vještina, kognitivno bihevioralna terapija (CBT) i psihosocijalne intervencije s ciljem smanjenja ovisnosti o psihoaktivnim tvarima i upravljanje gubitkom težine.[92] Obiteljska terapija i obrazovanje mogu umanjiti ponovnu pojavu simptoma i hospitalizacije.[90] Dokazi o učinkovitosti kognitivno bihevioralne terapije na smanjenje simptoma i prevenciju nijhovog povrata su minimalne.[93][94] Terapija umjetnošću ili glumom nije još dobro istražena.[95][96]

Prognoza

uredi

Shizofrenija ima velik ljudski i gospodarski trošak.[3] Oboljeli imaju očekivano smanjen životni vijek za 12–15 godina, u prvom redu zbog povezanosti shizofrenije s pretilošću, sjedećim načinom života i pušenjem, dok povećana stopa samoubojstva igra manju ulogu.[3] Ove razlike u očekivanom životnom vijeku u odnosu na opću populaciju su se povećale između 1970-ih i 1990-ih,[97] a između 1990-ih i prvog desetljeća 21. stoljeća nisu se bitno promijenile i sa zdravstvenim sustavom s otvorenim pristupom njezi (Finska).[87]

Shizofrenija je važan razlog invalidnosti. Ova je psihoza klasificirana kao treća po redu invalidirajuća bolest nakon kvadriplegije i demencije i prije paraplegije i slijepoće.[98] Otprilike tri četvrtine ljudi oboljelih od shizofrenije pate od invalidnosti s epizodama povrata simptoma.[23] Neki pacijenti se potpuno oporave i vrlo se dobro uklope u društvo.[99] Većina ljudi sa shizofrenijom žive neovisno uz podršku zajednice.[3] Kod osoba s prvom epizodom shizofrenije dugoročni ishod je dobar u 42% slučajeva, osrednji u 35% i loš u 27%.[100] Ishod shizofrenije je naizgled bolji u zemljama u razvoju u odnosu na razvijene zemlje,[101] ali su ovi zaključci u više istraživanja dovedeni u pitanje.[102][103]

Stopa samoubojstva je povećana kod pacijenata shizofreničara u odnosu na prosjek opće populacije. Obično se iznosio podatak da je stopa samoubojstva oko 10%, ali najnovija istraživanja i statističke analize procijenile su stopu na 4,9%, najčešće u razdoblju prve pojave simptoma i prve hospitalizacije.[104] Oko 20 do 40% oboljelih barem jednom pokušaju samoubojstvo.[105][106] Rizični faktori za samoubojstvo kod shizofreničara su muški rod, depresija i visoki kvocijent inteligencije.[105]

Pušenje je vrlo često kod shizofreničara i ova je asocijacija dokazana nizom istraživanja u cijelom svijetu.[107][108] Ovisnost o cigaretama je posebno visoka kod pojedinaca oboljelih od shizofrenije. Procijenjeno je da su 80 do 90 % shizofreničara redoviti pušači u odnosu na 20% redovitih pušača u općoj populaciji.[108] Karakteristično je i to da su shizofreničari teški pušači i da biraju cigarete sa što višim sadržajem nikotina.[106] Neka istraživanja pokazuju da kod paranoidnog tipa shizofrenije postoje bolje perspektive neovisnog i samostalnog života i redovitog zaposlenja u odnosu na druge tipove shizofrenije.[109]

Epidemiologija

uredi
  Podrobniji članak o temi: Epidemiologija shizofrenije

Shizofrenija pogađa oko 0.3–0.7% ljudi tijekom života,[3] ili 24 milijuna ljudi u svijetu u 2011. godini.[110] Pojavljuje se 1,4 puta češće u muškaraca u odnosu na žene i uglavnom se u muškaraca javlja u ranijoj dobi.[4] Pojava simptoma je oko 20-28 godine života u muškaraca i 26-32 godine života u žena.[111] Shizofrenija u pedijatrijskoj dobi je vrlo rijetka,[112] kao i pojava bolesti u srednjim i kasnim godinama života.[113] Iako je poznato da su stope shizofrenije vrlo slične u cijelom svijetu, prevalencija se ipak razlikuje od države do države,[114] unutar samih država,[115] i na lokalnom i na nivou naselja.[116]

Povezani članci

uredi

Literatura

uredi
  1. ↑ Marija Fuerst, Psihologija, Zagreb, 1994.
  2. ↑ "Schizophrenia" Concise Medical Dictionary. Oxford University Press, 2010. Oxford Reference Online.Maastricht University Library  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. lipnja 2012. (Wayback Machine). 29. lipnja 2010. prepaid subscription only
  3. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u van Os J, Kapur S. Kolovoz 2009. Schizophrenia (PDF). Lancet. svezak 374 (broj 9690): str. 635.–645. doi:10.1016/S0140-6736(09)60995-8. PMID 19700006. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 23. lipnja 2013. Pristupljeno 10. rujna 2013.
  4. ↑ a b c d e f g h i j k l m Picchioni MM, Murray RM. Srpanj 2007. Schizophrenia. BMJ. 335 (7610): 91–5. doi:10.1136/bmj.39227.616447.BE. ISSN 0959-8138. PMC 1914490. PMID 17626963
  5. ↑ a b Becker T, Kilian R. 2006. Psychiatric services for people with severe mental illness across western Europe: what can be generalized from current knowledge about differences in provision, costs and outcomes of mental health care?. Acta Psychiatrica Scandinavica Supplement. svezak 429 (429): str. 9.–16. doi:10.1111/j.1600-0447.2005.00711.x. PMID 16445476
  6. ↑ Buckley PF, Miller BJ, Lehrer DS, Castle DJ. Ožujak 2009. Psychiatric comorbidities and schizophrenia. Schizophr Bull. svezak 35 (broj 2): str. 383.–402. doi:10.1093/schbul/sbn135. PMC 2659306. PMID 19011234CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. ↑ a b c Carson VB (2000.). Mental health nursing: the nurse-patient journey W.B. Saunders.ISBN 9780721680538. str. 638.
  8. ↑ Hirsch SR; Weinberger DR. 2003. Schizophrenia. Wiley-Blackwell. str. str. 21. ISBN 9780632063888
  9. ↑ Brunet-Gouet E, Decety J. Prosinac 2006. Social brain dysfunctions in schizophrenia: a review of neuroimaging studies. Psychiatry Res. svezak 148 (broj 2.–3.): str. 75.–92. doi:10.1016/j.pscychresns.2006.05.001. PMID 17088049
  10. ↑ Hirsch SR; WeinbergerDR. 2003. Schizophrenia. Wiley-Blackwell. str. str. 481. ISBN 9780632063888
  11. ↑ Ungvari GS, Caroff SN, Gerevich J. Ožujak 2010. The catatonia conundrum: evidence of psychomotor phenomena as a symptom dimension in psychotic disorders. Schizophr Bull. svezak 36 (broj 2): str. 231.–238. doi:10.1093/schbul/sbp105. PMID 19776208CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  12. ↑ a b Addington J, Cadenhead KS, Cannon TD i dr. 2007. North American prodrome longitudinal study: a collaborative multisite approach to prodromal schizophrenia research. Schizophrenia Bulletin. svezak 33 (broj 3): str. 665.–672. doi:10.1093/schbul/sbl075. PMC 2526151. PMID 17255119CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  13. ↑ Cullen KR, Kumra S, Regan J; i dr. 2008. Atypical Antipsychotics for Treatment of Schizophrenia Spectrum Disorders. Psychiatric Times. svezak 25 (broj 3). Inačica izvorne stranice arhivirana 28. prosinca 2008. Pristupljeno 10. rujna 2013. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  14. ↑ Amminger GP, Leicester S, Yung AR i dr. 2006. Early onset of symptoms predicts conversion to non-affective psychosis in ultra-high risk individuals. Schizophrenia Research. svezak 84 (broj 1): str. 67.–76. doi:10.1016/j.schres.2006.02.018. PMID 16677803CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  15. ↑ Parnas J, Jorgensen A. 1989. Pre-morbid psychopathology in schizophrenia spectrum. British Journal of Psychiatry. svezak 115: str. 623.-627. PMID 2611591
  16. ↑ Coyle, Joseph. 2006. Chapter 54: The Neurochemistry of Schizophrenia. Siegal, George J; Albers, R. Wayne; Brady, Scott T; Price, Donald (ur.). Basic Neurochemistry: Molecular, Cellular and Medical Aspects. 7. izdanje izdanje. Elsevier Academic Press. Burlington, MA. str. str. 876. ISBN 0-12-088397-X
  17. ↑ Schneider, K. 1959. Clinical Psychopathology. 5. izdanje izdanje. Grune & Stratton. New York. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - authorlink1 (pomoć)
  18. ↑ Nordgaard J, Arnfred SM, Handest P, Parnas J. Siječanj 2008. The diagnostic status of first-rank symptoms. Schizophrenia Bulletin. svezak 34 (broj 1): str. 137.–154. doi:10.1093/schbul/sbm044. PMC 2632385. PMID 17562695CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  19. ↑ Sims A. 2002. Symptoms in the mind: an introduction to descriptive psychopathology. W. B. Saunders. Philadelphia. ISBN 0-7020-2627-1
  20. ↑ Kneisl C. and Trigoboff E.(2009.). Contemporary Psychiatric- Mental Health Nursing. 2. izdanje. London: Pearson Prentice Ltd. str. 371.
  21. ↑ a b American Psychiatric Association. Task Force on DSM-IV. (2000.). Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-IV-TR. American Psychiatric Pub. ISBN 9780890420256. str. 299.
  22. ↑ Velligan DI and Alphs LD. 1. ožujka 2008. Negative Symptoms in Schizophrenia: The Importance of Identification and Treatment. Psychiatric Times. svezak 25 (broj 3). Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2009. Pristupljeno 10. rujna 2013.
  23. ↑ a b c d Smith T, Weston C, Lieberman J. Kolovoz 2010. Schizophrenia (maintenance treatment). Am Fam Physician. svezak 82 (broj 4): str. 338.–339. PMID 20704164CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  24. ↑ Drake RJ, Lewis SW. Ožujak 2005. Early detection of schizophrenia. Current Opinion in Psychiatry. svezak 18 (broj 2): str. 147.–150. doi:10.1097/00001504-200503000-00007. PMID 16639167
  25. ↑ O'Donovan MC, Williams NM, Owen MJ. Listopad 2003. Recent advances in the genetics of schizophrenia. Hum. Mol. Genet. 12 Spec No 2: R125–33. doi:10.1093/hmg/ddg302. PMID 12952866CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  26. ↑ a b McLaren JA, Silins E, Hutchinson D, Mattick RP, Hall W. Siječanj 2010. Assessing evidence for a causal link between cannabis and psychosis: a review of cohort studies. Int. J. Drug Policy. 21 (1): str. 10.–19. doi:10.1016/j.drugpo.2009. rujna. 2001 Provjerite vrijednost parametra |doi= (pomoć). PMID 19783132CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  27. ↑ O'Donovan MC, Craddock NJ, Owen MJ. Srpanj 2009. Genetics of psychosis; insights from views across the genome. Hum. Genet. svezak 126 (broj 1): str. 3.–12. doi:10.1007/s00439-009-0703-0. PMID 19521722CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  28. ↑ Craddock N, Owen MJ. 2010. The Kraepelinian dichotomy - going, going... But still not gone. The British Journal of Psychiatry. svezak 196: str. 92.–95. doi:10.1192/bjp.bp.109.073429. PMC 2815936. PMID 20118450
  29. ↑ Crow TJ. Srpanj 2008. The 'big bang' theory of the origin of psychosis and the faculty of language. Schizophrenia Research. svezak 102 (broj 1.–3.): str. 31.–52. doi:10.1016/j.schres.2008.03.010. PMID 18502103
  30. ↑ Mueser KT, Jeste DV. 2008. Clinical Handbook of Schizophrenia. Guilford Press. New York. str. str. 22.–23. ISBN 1593856520
  31. ↑ Van Os J. 2004. Does the urban environment cause psychosis?. British Journal of Psychiatry. svezak 184 (broj 4): str. 287.–288. doi:10.1192/bjp.184.4.287. PMID 15056569
  32. ↑ Selten JP, Cantor-Graae E, Kahn RS. Ožujak 2007. Migration and schizophrenia. Current Opinion in Psychiatry. svezak 20 (broj 2): str. 111.–115. doi:10.1097/YCO.0b013e328017f68e. PMID 17278906CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  33. ↑ a b Gregg L, Barrowclough C, Haddock G. 2007. Reasons for increased substance use in psychosis. Clin Psychol Rev. svezak 27 (broj 4): str. 494.–510. doi:10.1016/j.cpr.2006.09.004. PMID 17240501CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  34. ↑ Large, M; Sharma, S; Compton, MT; Slade, T; Nielssen, O. 7. veljače 2011. Cannabis Use and Earlier Onset of Psychosis: A Systematic Meta-analysis. Archives of general psychiatry. PMID 21300939
  35. ↑ a b Leweke FM, Koethe D. Lipanj 2008. Cannabis and psychiatric disorders: it is not only addiction. Addict Biol. svezak 13 (broj 2): str. 264.–275. doi:10.1111/j.1369-1600.2008.00106.x. PMID 18482435
  36. ↑ Večernji list Vecernji.hr: Znanstvenici srušili 'mit': Marihuana je itekako opasna za zdravlje, 7. listopada 2014. (pristupljeno 23. veljače 2019.)
  37. ↑ Moore THM, Zammit S, Lingford-Hughes A; i dr. 2007. Cannabis use and risk of psychotic or affective mental health outcomes: a systematic review. Lancet. svezak 370 (broj 9584): str. 319.–328. doi:10.1016/S0140-6736(07)61162-3. PMID 17662880 Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  38. ↑ Sewell, RA; Ranganathan, M; D'Souza, DC. Travanj 2009. Cannabinoids and psychosis. International review of psychiatry (Abingdon, England). svezak 21 (broj 2): str. 152.–162. doi:10.1080/09540260902782802. PMID 19367509
  39. ↑ a b Henquet, C; Di Forti, M; Morrison, P; Kuepper, R; Murray, RM. Studeni 2008. Gene-Environment Interplay Between Cannabis and Psychosis. Schizophrenia bulletin. svezak 34 (broj 6): str. 1111.–1121. doi:10.1093/schbul/sbn108. PMC 2632498. PMID 18723841
  40. ↑ Ben Amar M, Potvin S. Lipanj 2007. Cannabis and psychosis: what is the link?. Journal of psychoactive drugs. svezak 39 (broj 2): str. 131.–142. doi:10.1080/02791072.2007.10399871. PMID 17703707
  41. ↑ Larson, Michael. 30. ožujka 2006. Alcohol-Related Psychosis. eMedicine. WebMD. Pristupljeno 27. rujna 2006.
  42. ↑ Sagud, M; Mihaljević-Peles, A; Mück-Seler, D; Pivac, N; Vuksan-Cusa, B; Brataljenović, T; Jakovljević, M. Rujan 2009. Smoking and schizophrenia. Psychiatria Danubina. svezak 21 (broj 3): str. 371.–375. PMID 19794359
  43. ↑ Yolken R. Srpanj 2004. Viruses and schizophrenia: a focus on herpes simplex virus. Herpes. svezak 11 (dodatak 2): str. 83A.–88A. PMID 15319094
  44. ↑ Broome MR, Woolley JB, Tabraham P i dr. Studeni 2005. What causes the onset of psychosis?. Schizophr. Res. svezak 79 (broj 1): str. 23.–34. doi:10.1016/j.schres.2005.02.007. PMID 16198238CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  45. ↑ Bentall RP, Fernyhough C, Morrison AP, Lewis S, Corcoran R. 2007. Prospects for a cognitive-developmental account of psychotic experiences. Br J Clin Psychol. svezak 46 (dio drugi): str. 155.–173. doi:10.1348/014466506X123011. PMID 17524210CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  46. ↑ Kurtz MM. 2005. Neurocognitive impairment across the lifespan in schizophrenia: an update. Schizophrenia Research. svezak 74 (broj 1): str. 15.–26. doi:10.1016/j.schres.2004.07.005. PMID 15694750
  47. ↑ Cohen AS, Docherty NM. 2004. Affective reactivity of speech and emotional experience in patients with schizophrenia. Schizophrenia Research. svezak 69 (broj 1): str. 7.–14. doi:10.1016/S0920-9964(03)00069-0. PMID 15145465
  48. ↑ Horan WP, Blanchard JJ. 2003. Emotional responses to psychosocial stress in schizophrenia: the role of individual differences in affective traits and coping. Schizophrenia Research. svezak 60 (broj 2.–3.): str. 271-–283. doi:10.1016/S0920-9964(02)00227-X. PMID 12591589
  49. ↑ Smith B, Fowler DG, Freeman D; i dr. Rujan 2006. Emotion and psychosis: links between depression, self-esteem, negative schematic beliefs and delusions and hallucinations. Schizophr. Res. svezak 86 (broj 1.–3.): str. 181.–188. doi:10.1016/j.schres.2006.06.018. PMID 16857346 Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  50. ↑ Beck, AT. 2004. A Cognitive Model of Schizophrenia. Journal of Cognitive Psychotherapy. svezak 18 (broj 3): str. 281.–288. doi:10.1891/jcop.18.3.281.65649
  51. ↑ Bell V, Halligan PW, Ellis HD. 2006. Explaining delusions: a cognitive perspective. Trends in Cognitive Science. svezak 10 (broj 5): str. 219.–226. doi:10.1016/j.tics.2006.03.004. PMID 16600666CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  52. ↑ Freeman D, Garety PA, Kuipers E, Fowler D, Bebbington PE, Dunn G. Siječanj 2007. Acting on persecutory delusions: the importance of safety seeking. Behav Res Ther. svezak 45 (broj 1): str. 89.–99. doi:10.1016/j.brat.2006.01.014. PMID 16530161CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  53. ↑ Kuipers E, Garety P, Fowler D, Freeman D, Dunn G, Bebbington P. Rujan 2006. Cognitive, emotional, and social processes in psychosis: refining cognitive behavioral therapy for persistent positive symptoms. Schizophr Bull. svezak 32 dodatak 1: str. S24.–S31. doi:10.1093/schbul/sbl014. PMC 2632539. PMID 16885206CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  54. ↑ Kircher, Tilo and Renate Thienel. 2006. Functional brain imaging of symptoms and cognition in schizophrenia. The Boundaries of Consciousness. Elsevier. Amsterdam. str. str. 302. ISBN 0444528768
  55. ↑ Coyle 2006., str. str. 878.
  56. ↑ Green MF. 2006. Cognitive impairment and functional outcome in schizophrenia and bipolar disorder. Journal of Clinical Psychiatry. svezak 67 (dodatak 9): str. 3.–8. PMID 16965182
  57. ↑ Insel TR. Studeni 2010. Rethinking schizophrenia. Nature. svezak 468 (broj 7321): str. 187.–193. doi:10.1038/nature09552. PMID 21068826
  58. ↑ Laruelle M, Abi-Dargham A, van Dyck CH i dr. Kolovoz 1996. Single photon emission computerized tomography imaging of amphetamine-induced dopamine release in drug-free schizophrenic subjects. Proc. Natl. Acad. Sci. U.S.A. svezak 93 (broj 17): str. 9235.–9240. doi:10.1073/pnas.93.17.9235. PMC 38625. PMID 8799184CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  59. ↑ Jones HM, Pilowsky LS. 2002. Dopamine and antipsychotic drug action revisited. British Journal of Psychiatry. svezak 181: broj 271.–275. doi:10.1192/bjp.181.4.271. PMID 12356650
  60. ↑ Konradi C, Heckers S. 2003. Molecular aspects of glutamate dysregulation: implications for schizophrenia and its treatment. Pharmacology and Therapeutics. svezak 97 (broj 2): str. 153.–179. doi:10.1016/S0163-7258(02)00328-5. PMID 12559388
  61. ↑ Lahti AC, Weiler MA, Tamara Michaelidis BA, Parwani A, Tamminga CA. 2001. Effects of ketamine in normal and schizophrenic volunteers. Neuropsychopharmacology. svezak 25 (broj 4): str. 455.–467. doi:10.1016/S0893-133X(01)00243-3. PMID 11557159CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  62. ↑ Coyle JT, Tsai G, Goff D. 2003. Converging evidence of NMDA receptor hypofunction in the pathophysiology of schizophrenia. Annals of the New York Academy of Sciences. svezak 1003: str. 318.–327. doi:10.1196/annals.1300.020. PMID 14684455CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  63. ↑ Tuominen HJ, Tiihonen J, Wahlbeck K. 2005. Glutamatergic drugs for schizophrenia: a systematic review and meta-analysis. Schizophrenia Research. svezak 72 (broj 2–3): str. 225.–234. doi:10.1016/j.schres.2004.05.005. PMID 15560967CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  64. ↑ Jakobsen KD, Frederiksen JN, Hansen T i dr. 2005. Reliability of clinical ICD-10 schizophrenia diagnoses. Nordic Journal of Psychiatry. svezak 59 (broj 3): str. 209.–212. doi:10.1080/08039480510027698. PMID 16195122CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  65. ↑ a b c American Psychiatric Association. 2000. Schizophrenia. Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-IV. American Psychiatric Publishing, Inc.. Washington, DC. ISBN 0-89042-024-6
  66. ↑ American Psychiatric Association DSM-5 Work Groups (2010)Proposed Revisions –Schizophrenia and Other Psychotic Disorders. Pristupljeno 17. veljače 2010.
  67. ↑ a b The ICD-10 Classification of Mental and Behavioural Disorders (pdf). World Health Organization. str. str. 26.
  68. ↑ Pope HG. 1983. Distinguishing bipolar disorder from schizophrenia in clinical practice: guidelines and case reports. Hospital and Community Psychiatry. svezak 34: str. 322.–328.
  69. ↑ McGlashan TH. Veljača 1987. Testing DSM-III symptom criteria for schizotypal and borderline personality disorders. Archives of General Psychiatry. svezak 44 (broj 2): str. 143.–148. PMID 3813809
  70. ↑ Bottas A. 15. travnja 2009. Comorbidity: Schizophrenia With Obsessive-Compulsive Disorder. Psychiatric Times. svezak 26 (broj 4)
  71. ↑ Marshall M, Rathbone J. 2006. Early intervention for psychosis. Cochrane Database Syst Rev (broj 4): str. CD004718. doi:10.1002/14651858.CD004718.pub2. PMID 17054213
  72. ↑ de Koning MB, Bloemen OJ, van Amelsvoort TA i dr. Lipanj 2009. Early intervention in patients at ultra high risk of psychosis: benefits and risks. Acta Psychiatr Scand. svezak 119 (broj 6): str. 426.–442. doi:10.1111/j.1600-0447.2009.01372.x. PMID 19392813CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  73. ↑ Cannon TD, Cornblatt B, McGorry P. Svibanj 2007. The empirical status of the ultra high-risk (prodromal) research paradigm. Schizophrenia Bulletin. svezak 33 (broj 3): str. 661.–664. doi:10.1093/schbul/sbm031. PMC 2526144. PMID 17470445CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  74. ↑ Arseneault L, Cannon M, Witton J, Murray RM. Veljača 2004. Causal association between cannabis and psychosis: examination of the evidence. Br J Psychiatry. svezak 184 (broj 2): str. 110.–117. doi:10.1192/bjp.184.2.110. PMID 14754822CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  75. ↑ Arendt, M; Rosenberg, R; Foldager, L; Perto, G; Munk-Jørgensen, P. 2005. Dec. Cannabis-induced psychosis and subsequent schizophrenia-spectrum disorders: follow-up study of 535 incident cases. The British journal of psychiatry : the journal of mental science. svezak 187 (broj 6): str. 510.–515. doi:10.1192/bjp.187.6.510. PMID 16319402 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  76. ↑ Kirkbride, JB; Jones, PB. Ožujak 2011. The Prevention of Schizophrenia—What Can We Learn From Eco-Epidemiology?. Schizophrenia bulletin. svezak 37 (broj 2): str. 262.–271. doi:10.1093/schbul/sbq120. PMC 3044619. PMID 20974748. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2012. Pristupljeno 13. rujna 2013.
  77. ↑ McGrath, JJ; Lawlor, DA. 1. prosinca 2011. The search for modifiable risk factors for schizophrenia. The American Journal of Psychiatry. svezak 168 (broj 12): str. 1235.–1238. doi:10.1176/appi.ajp.2011.11081300. PMID 22193665. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2020. Pristupljeno 3. listopada 2015.
  78. ↑ McGurk SR, Mueser KT, Feldman K, Wolfe R, Pascaris A. Ožujak 2007. Cognitive training for supported employment: 2–3 year outcomes of a randomized controlled trial. American Journal of Psychiatry. svezak 164 (broj 3): str. 437.–441. doi:10.1176/appi.ajp.164.3.437. PMID 17329468. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2007. Pristupljeno 3. listopada 2015.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  79. ↑ Gorczynski P, Faulkner G. 2010. Exercise therapy for schizophrenia. Cochrane Database Syst Rev (broj 5): str. CD004412. doi:10.1002/14651858.CD004412.pub2. PMID 20464730
  80. ↑ National Collaborating Centre for Mental Health. Gaskell and the British Psychological Society. Schizophrenia: Full national clinical guideline on core interventions in primary and secondary care [PDF]; 25. ožujka 2009. [Retrieved 25. studenog 2009.].
  81. ↑ Tandon R, Keshavan MS, Nasrallah HA. Ožujak 2008. Schizophrenia, "Just the Facts": what we know in 2008 part 1: overview (PDF). Schizophrenia Research. svezak 100 (broj 1.–3.): str. 4.–19. doi:10.1016/j.schres.2008.01.022. PMID 18291627CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  82. ↑ a b Leucht, Stefan; Tardy, Magdolna; Komossa, Katja; Heres, Stephan; Kissling, Werner; Salanti, Georgia; Davis, John M. 1. svibnja 2012. Antipsychotic drugs versus placebo for relapse prevention in schizophrenia: a systematic review and meta-analysis. The Lancet. doi:10.1016/S0140-6736(12)60239-6
  83. ↑ Kane JM, Correll CU. 2010. Pharmacologic treatment of schizophrenia. Dialogues Clin Neurosci. svezak 12 (broj 3): str. 345.–357. PMID 20954430
  84. ↑ a b Schultz SH, North SW, Shields CG. Lipanj 2007. Schizophrenia: a review. Am Fam Physician. svezak 75 (broj 12): str. 1821.–1829. PMID 17619525CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  85. ↑ Wahlbeck K, Cheine MV, Essali A. 2007. Clozapine versus typical neuroleptic medication for schizophrenia. The Cochrane Database of Systematic Reviews. John Wiley and Sons, Ltd. (broj 2): str. CD000059. doi:10.1002/14651858.CD000059. PMID 10796289CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  86. ↑ Tandon R, Belmaker RH, Gattaz WF i dr. Ožujak 2008. World Psychiatric Association Pharmacopsychiatry Section statement on comparative effectiveness of antipsychotics in the treatment of schizophrenia. Schizophr. Res. svezak 100 (broj 1.–3.): str. 20.–38. doi:10.1016/j.schres.2007.11.033. PMID 18243663CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  87. ↑ a b Chwastiak LA, Tek C. Kolovoz 2009. The unchanging mortality gap for people with schizophrenia. Lancet. svezak 374 (broj 9690): str. 590.–592. doi:10.1016/S0140-6736(09)61072-2. PMID 19595448
  88. ↑ Ananth J, Parameswaran S, Gunatilake S, Burgoyne K, Sidhom T. Travanj 2004. Neuroleptic malignant syndrome and atypical antipsychotic drugs. Journal of Clinical Psychiatry. svezak 65 (broj 4): str. 464.–470. doi:10.4088/JCP.v65n0403. PMID 15119907CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  89. ↑ a b McEvoy JP. 2006. Risks versus benefits of different types of long-acting injectable antipsychotics. J Clin Psychiatry. svezak 67 dodatak 5: str. 15.–18. PMID 16822092
  90. ↑ a b Pharoah F, Mari J, Rathbone J, Wong W. 2010. Family intervention for schizophrenia. Cochrane Database Syst Rev. svezak 12: str. CD000088. doi:10.1002/14651858.CD000088.pub3. PMID 21154340CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  91. ↑ Medalia A, Choi J. 2009. Cognitive remediation in schizophrenia (PDF). Neuropsychology Rev. svezak 19 (broj 3): str. 353.–364. doi:10.1007/s11065-009-9097-y. PMID 19444614
  92. ↑ Dixon LB, Dickerson F, Bellack AS i dr. Siječanj 2010. The 2009 schizophrenia PORT psychosocial treatment recommendations and summary statements. Schizophr Bull. svezak 36 (broj 1): str. 48.–70. doi:10.1093/schbul/sbp115. PMID 19955389CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  93. ↑ Lynch D, Laws KR, McKenna PJ. Siječanj 2010. Cognitive behavioural therapy for major psychiatric disorder: does it really work? A meta-analytical review of well-controlled trials. Psychol Med. svezak 40 (broj 1): str. 9.–24. doi:10.1017/S003329170900590X. PMID 19476688CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  94. ↑ Jones C, Cormac I, Silveira da Mota Neto JI, Campbell C. 2004. Cognitive behaviour therapy for schizophrenia. Cochrane Database Syst Rev (broj 4): str. CD000524. doi:10.1002/14651858.CD000524.pub2. PMID 15495000CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  95. ↑ Ruddy R, Milnes D. 2005. Art therapy for schizophrenia or schizophrenia-like illnesses. Cochrane Database Syst Rev (broj 4): str. CD003728. doi:10.1002/14651858.CD003728.pub2. PMID 16235338
  96. ↑ Ruddy RA, Dent-Brown K. 2007. Drama therapy for schizophrenia or schizophrenia-like illnesses. Cochrane Database Syst Rev (broj 1): str. CD005378. doi:10.1002/14651858.CD005378.pub2. PMID 17253555
  97. ↑ Saha S, Chant D, McGrath J. Rujan 2007. A systematic review of mortality in schizophrenia: is the differential mortality gap worsening over time?. Arch. Gen. Psychiatry. svezak 64 (broj 10): str. 1123.–1131. doi:10.1001/archpsyc.64.10.1123. PMID 17909124CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  98. ↑ Multiple-informant ranking of the disabling effects of different health conditions in 14 countries. The Lancet. svezak 354 (broj 9173): str. 111.–115. 1999. doi:10.1016/S0140-6736(98)07507-2. PMID 10408486
  99. ↑ Warner R. Srpanj 2009. Recovery from schizophrenia and the recovery model. Curr Opin Psychiatry. svezak 22 (broj 4): str. 374.–380. doi:10.1097/YCO.0b013e32832c920b. PMID 19417668
  100. ↑ Menezes NM, Arenovich T, Zipursky RB. Rujan 2006. A systematic review of longitudinal outcome studies of first-episode psychosis. Psychol Med. svezak 36 (broj 10): str. 1349.–1362. doi:10.1017/S0033291706007951. PMID 16756689CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  101. ↑ Isaac M, Chand P, Murthy P. Kolovoz 2007. Schizophrenia outcome measures in the wider international community. Br J Psychiatry Suppl. svezak 50: str. s71.–s77. PMID 18019048CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  102. ↑ Cohen A, Patel V, Thara R, Gureje O. Ožujak 2008. Questioning an axiom: better prognosis for schizophrenia in the developing world?. Schizophr Bull. svezak 34 (broj 2): str. 229.–244. doi:10.1093/schbul/sbm105. PMC 2632419. PMID 17905787CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  103. ↑ Burns J. Kolovoz 2009. Dispelling a myth: developing world poverty, inequality, violence and social fragmentation are not good for outcome in schizophrenia. Afr J Psychiatry (Johannesbg). svezak 12 (broj 3): str. 200.–205. PMID 19894340
  104. ↑ Palmer BA, Pankratz VS, Bostwick JM. Ožujak 2005. The lifetime risk of suicide in schizophrenia: a reexamination. Archives of General Psychiatry. svezak 62 (broj 3): str. 247.–253. doi:10.1001/archpsyc.62.3.247. PMID 15753237CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  105. ↑ a b Carlborg A, Winnerbäck K, Jönsson EG, Jokinen J, Nordström P. Srpanj 2010. Suicide in schizophrenia. Expert Rev Neurother. svezak 10 (broj 7): str. 1153.–1164. doi:10.1586/ern.10.82. PMID 20586695CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  106. ↑ a b American Psychiatric Association. Task Force on DSM-IV. (2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-IV-TR. American Psychiatric Pub. ISBN 9780890420256. str. 304.
  107. ↑ De Leon J, Diaz FJ. 2005. A meta-analysis of worldwide studies demonstrates an association between schizophrenia and tobacco smoking behaviors. Schizophrenia research. svezak 76 (broj 2-3): str. 135.–157. doi:10.1016/j.schres.2005.02.010. PMID 15949648
  108. ↑ a b Keltner NL, Grant JS. 2006. Smoke, Smoke, Smoke That Cigarette. Perspectives in Psychiatric Care. svezak 42 (broj 4): str. 256. doi:10.1111/j.1744-6163.2006.00085.x. PMID 17107571
  109. ↑ American Psychiatric Association. Task Force on DSM-IV. (2000). Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-IV-TR. American Psychiatric Pub. ISBN 9780890420256. str. 314.
  110. ↑ Schizophrenia. World Health Organization. 2011. Pristupljeno 27. veljače 2011.
  111. ↑ Castle D, Wessely S, Der G, Murray RM. Prosinac 1991. The incidence of operationally defined schizophrenia in Camberwell, 1965–84. The British Journal of Psychiatry. svezak 159: str. 790.–794. doi:10.1192/bjp.159.6.790. PMID 1790446CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  112. ↑ Kumra S, Shaw M, Merka P, Nakayama E, Augustin R. 2001. Childhood-onset schizophrenia: research update. Canadian Journal of Psychiatry. svezak 46 (broj 10): str. 923.–930. PMID 11816313CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  113. ↑ Hassett Anne, et al. (eds). 2005. Psychosis in the Elderly. London: Taylor and Francis. str. str. 6. ISBN 1841843946CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  114. ↑ Jablensky A, Sartorius N, Ernberg G i dr. 1992. Schizophrenia: manifestations, incidence and course in different cultures. A World Health Organization ten-country study. Psychological Medicine Monograph Supplement. svezak 20: str. 1.–97. doi:10.1017/S0264180100000904. PMID 1565705CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  115. ↑ Kirkbride JB, Fearon P, Morgan C i dr. Ožujak 2006. Heterogeneity in incidence rates of schizophrenia and other psychotic syndromes: findings from the 3-center AeSOP study. Archives of General Psychiatry. svezak 63 (broj 3): str. 250.–258. doi:10.1001/archpsyc.63.3.250. PMID 16520429CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  116. ↑ Kirkbride JB, Fearon P, Morgan C i dr. 2007. Neighbourhood variation in the incidence of psychotic disorders in Southeast London. Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology. svezak 42 (broj 6): str. 438.–445. doi:10.1007/s00127-007-0193-0. PMID 17473901CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Shizofrenija&oldid=6999775"
  NODES
Association 8
COMMUNITY 2
INTERN 2
todo 1