Sinjska alka

Sinjska alka hrvatska je viteška igra. Održava se svake godine u nedjelju prve trećine kolovoza u Sinju, na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima 14. kolovoza kojom je okončana opsada grada 1715. godine. Na taj je dan 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskoga seraskera Mehmed-paše Čelića.

Sinjska alka, viteški turnir u Sinju
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Hrvatska
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2010.
Ugroženost:	–
Poveznica:	UNESCO:00357

Sinjska je alka 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. U Sinju se nalazi i Muzej Sinjske alke, koji izlaže alkarske odore, opremu i oružje uz multimedijske instalacije, filmove i slično.

Povijest alke

Alka je nastala početkom 18. stoljeća kao nastavak viteških nadmetanja koja su se održavala diljem mletačke Dalmacije: u Zadru, Imotskom i Makarskoj, a najstariji pisani spomen su tri soneta i oda koje je na talijanskom jeziku ispjevao Julije Bajamonti 1784. godine. Najstariji službeni spis je pismo grofa Rajmunda Thurna, prvog austrijskog komesara za novozaposjednute krajeve od 10. veljače 1798. tadašnjem zapovjedniku Sinja Jakovu Grabovcu. U tom pismu ga obavještava da je Dvorska komisija odobrila daljnje održavanje alke u Sinjskoj krajini, kako je do tada bilo uobičajeno, na posljednji dan karnevala.

Alka se u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Tako se dva puta trčala 1798. (posljednji dan karnevala i 9. svibnja), 1818. (15. svibnja i 6. srpnja). Godine 1834. se trčala 9. veljače, 1838. godine 19. travnja, a 1855. je zbog kolere odgođena je na 4. listopada. Tek od 1849. redovito se trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se bara, čoja i alka održe u istom mjesecu.

Alkari na mimohodu za 60. obljetnicu vladanja cara Franje Josipa I. u Beču 1908.

Godine 1818. na putu po Dalmaciji, Sinj je posjetio car i kralj Franjo II. U čast njemu mještani su priredili svečanu alku. Car je dobitnika nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Od te je, za Sinjsku alku vrlo značajne godine, Beč slavodobitnika nagrađivao nagradom od 100 forinti. To je vjerojatno bio glavni poticaj daljnjem očuvanju te viteške igre. Dolaskom na vlast cara Franje Josipa I. (1848.) utvrđena je nagrada Društva u iznosu od 100 forinta, i to do 1901. Od 1902. do 1914. nagrada je iznosila 4000 kruna, a od 1914. do 1918. iznosila je 600 kruna.

Alka je u više navrata održavana prigodom posjeta vladara ili važnih osoba. Tako je 28. ožujka 1842. održana u čast austrijskoga nadvojvode Albrechta koji je posjetio Sinj, a iste godine 22. listopada u čast nadvojvode austrijskoga Franje Karla, koji je također tada posjetio Sinj. Prigodom boravka u Sinju cara i kralja Franje Josipa I., 18. svibnja 1875. je održana izvanredna svečana alka. Tadašnjega slavodobitnika Matu Bonića car je nagradio zlatnim prstenom.

Izvan Sinja, alka se trčala četiri puta: 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu, 1946. u Zagrebu i 2017. u Vukovaru. Vicko Grabovac bio je najdugovječniji alkarski vojvoda s 28 zapovijedanja alkarskom feštom (1908. − 1936.). Bruno Vuletić bio je vojvoda 21 put (1964. − 1985.), Ivan Vuletić 17 puta (1872. − 1894.).

Pravila Sinjske alke

Alkar na konju

Alkarski momak s puškom kremenjačom na lijevom ramenu, a na glavi zapeškirena crvena kapa urešena kitama

Oko pasa alkarskoga momka crveni je pojas i pripašnjača s ukrašenim fišeklijama. U pripašnjaču su zadjeveni dugi handžar ili jatagan i dvije kubure.

Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kome može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m, (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu »namještač alke« i njegov pomoćnik: namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.

Sama alka kolut je od kovanog željeza, sačinjen od dva obruča: manjega, promjera 3,51 cm, i većega, promjera 13,1 cm. Obruči su međusobno spojeni s tri kraka koji vanjsku kružnicu dijele na tri jednaka polja. Obruči i krakovi alke su debeli 6,6 mm te imaju oštar rub s one strane s koje se gađa u alku. Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa »spuštenim kopljem«.

Bodovanje

Shematski prikaz alke

Vrijednost pojedinih polja je različita te gornje polje iznad malog kruga vrijedi 2 boda, dok donja polja lijevo i desno donose po 1 bod. Pogodak u mali krug donosi tri boda. Kako su polja različite vrijednosti iz lokalnog narječja proizašli su i posebni nazivi za njih. Pogodak u donja dva polja velikog kruga naziva se u jedan, pogodak u gornje polje velikog kruga naziva se u dva, dok se pogodak u mali krug naziva u sridu. No ako se i ne pogodi alka, ako je alkar kopljem dodirnuo alku, kaže se u ništa, a ako alka ostane netaknuta, kaže se promašio. Postoji i presedan za slučaj da alkar kopljem odbije alku s držača i uhvati je u letu i nabije na koplje pripisuje mu se broj pogođenih bodova plus još tri boda. Ako je alkar kopljem nabio alku na kariku držača alke smatra se da je pogodio u ništa.

U svome putopisu objavljenom 1849. godine, britanski diplomat A. A. Paton opisao je bodovanje pogodaka u jedan i u dva na obratan način – donja dva polja su vrijedila dva boda, a gornje polje jedan. Uz taj opis stoji skica alke sa horizontalnim prečkama, čime su donja dva polja upola manja nego gornje.

Svaki pogodak u sridu uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj srida uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku. Svaki pogodak u sridu slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz »mačkula«, starinskog topa.

Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s naviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Ako nakon tri utrke dva ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, oni međusobno nastavljaju natjecanje u dijelu koji se naziva »pripetavanje« dok jedan od njih ne postane pobjednik.

Alka kao meta se rabila u 17. i 18. stoljeću kao vojnička vježba za konjicu koja su nosila koplja, slične igre održavaju se i u drugim krajevima Hrvatske (poznata je »Trka na prstenac«) i Europe gdje postoji konjanička tradicija.

Trčanje alke

Slavodobitnik Ante Zorica 2009. godine

Po alkarskom Statutu i po starim običajima, ovako se odvija današnje trčanje alke. Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom (alajčaušem). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka, jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.

Štitonoša Luka Bijader i buzdovandžije, oko 1970. godine

Na dan alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alajčauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alajčauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, konj Edek, kojega se prigodom svakog izvođenja alke vodi u povorci, a simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio glavni napad na Sinj, njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.

Prije same alke, održavaju se dvije generalne probe: bara i čoja. Na njima se natjecanje provodi po pravilima alke, no sudionici ne nose svečanu odoru.

• Bara se održava dva dana prije alke. Dobitnik bare dobiva brončanu alku, a u povorci kroz Sinj nosi na koplju dva metra zelenog sukna.
• Čoja se održava jedan dan uoči natjecanja. Dobitnik čoje dobiva srebrnu alku i u povorci kroz Sinj nosi 311 cm crvene čoje (čohe) na koplju.

Slavodobitnici Sinjske alke

Slavodobitnici Sinjske alke:

• 1818. – Frano Tripalo
• 1819. – Ivan Milošević
• 1820. – Jakov Jelinčić
• 1821. – Ivan Milošević
• 1826. – Mate Filipović
• 1828. – Ivan Milošević
• 1830. – Ivan Milošević
• 1832. – Grgo Lovrić, Mijin
• 1834. – Frano Tripalo
• 1835. – Jakov Jelinčić
• 1836. – Mate Lovrić
• 1838. – Ivan Lovrić, Jurin
• 1838. – Ivan Tripalo
• 1839. – Ante Bareza
• 1840. – Ivan Tripalo
• 1842. – Nikola Tripalo
• 1842. – Ivan Tripalo
• 1842. – Ante Bareza
• 1843. – Ivan Lovrić, Jurin
• 1844. – Ivan Tripalo
• 1846. – Toma Vuletić
• 1847. – Stipan Midenjak
• 1848. – Ivan Midenjak
• 1850. – Toma Vuletić
• 1853. – GrgoVuletić
• 1854. – Bože Tripalo
• 1855. – Stipan Čabrić
• 1856. – Ante Bareza
• 1857. – Bože Tripalo
• 1858. – Mate Bonić
• 1859. – Petar Bonić
• 1860. – Grgo Lovrić, Matin
• 1861. – Stipe Grabovac
• 1862. – Stipe Grabovac
• 1863. – Petra Bonić
• 1864. – Ante Bareza
• 1865. – Stipe Grabovac
• 1866. – Petar Vuletić
• 1867. – Stipe Parlov Jale
• 1868. – Petar Vuletić
• 1869. – Špiro Trek
• 1870. – Stipe Parlov Jale
• 1871. – Frano Tripalo
• 1872. – Petar Bareza
• 1873. – Nikola Cerinić
• 1874. – Nikola Cerinić
• 1875. – Mate Bonić
• 1875. – Stipe Parlov Jale
• 1876. – Frano Tripalo
• 1877. – Stipe Parlov Jale
• 1878. – Nikola Cerinić
• 1879. – Stipe Parlov Jale
• 1880. – Nikola Cerinić
• 1881. – Ivan Grabovac
• 1882. – Ante Lovrić
• 1883. – Nikola Cerinić
• 1884. – Mate Cvrlje
• 1885. – Mate Cvrlje
• 1886. – Ivan Grabovac
• 1887. – Ivan Perković
• 1887. – Nikola Cerinić
• 1888. – Ante Tomašević
• 1889. – Ante Grabovac
• 1891. – Nikola Cerinić
• 1892. – Nikola Cerinić
• 1893. – Jure Milošević
• 1894. – Petar Milun
• 1895. – Nikola Cerinić
• 1896. – Stipe Žanko
• 1897. – Nikola Cerinić
• 1898. – Nikola Cerinić
• 1899. – Nikola Cerinić
• 1900. – Nikola Jelinčić
• 1901. – Josip Ćatipović
• 1902. – Stipe Grabovac
• 1903. – Petar Milun
• 1904. – Nikola Jelinčić
• 1905. – Petar Panza
• 1906. – Stipe Milun
• 1907. – Stipe Grabovac, Ivanov
• 1907. – Ante Grabovac
• 1908. – Stipe Grabovac, Ivanov
• 1908. – Ante Grabovac
• 1911. – Nikola Jelinčić
• 1912. – Mate Lovrić
• 1913. – Ivan Marić
• 1914. – Jozo Boko
• 1915. – Josip Šuić Bepin
• 1916. – Nikola Šuić
• 1917. – Nikola Jelinčić
• 1918. – Frano Grabovac
• 1918. – Nikola Jelinčić
• 1919. – Frano Grabovac, Jozin
• 1920. – Jozo Boko
• 1921. – Zvonko Videka
• 1922. – Jozo Tomašević (Beograd)
• 1922. – Frano Grabovac, Jozin
• 1923. – Jozo Boko
• 1924. – Jozo Boko
• 1925. – Nikola Šuić
• 1926. – Nikola Jelinčić
• 1927. – Marko Marić
• 1928. – Zvonko Videka
• 1929. – Jozo Malbaša
• 1930. – Jozo Boko
• 1931. – Stjepo Tripalo
• 1932. – Nikola Jelinčić
• 1933. – Jerko Lovrić
• 1934. – Ante Bareza Anćona
• 1935. – Nikola Jelinčić
• 1936. – Jozo Malbaša
• 1937. – Zvonko Videka
• 1938. – Frano Žanko
• 1939. – Stjepo Tripalo
• 1940. – Ante Bareza Anćona
• 1944. – Jozo Tomašević
• 1945. – Bruno Vuletić
• 1946. – Predrag Grabovac
• 1946. – Bruno Vuletić (Zagreb)
• 1947. – Vaso Đapić
• 1948. – Dušan Romac
• 1949. – Vlado Pezelj
• 1950. – Dušan Romac
• 1951. – Ante Bulj Tonko
• 1952. – Marko Čabo
• 1953. – Mate Maleš Gazda
• 1954. – Marinko Delić Zuta
• 1955. – Josip Smoljanović
• 1956. – Ivan Pandža
• 1957. – Dujo Grčić
• 1958. – Mate Maleš Gazda
• 1959. – Bože Panza
• 1960. – Ante Milun
• 1961. – Janko Kelava
• 1962. – Nikola Talaja
• 1963. – Dušan Jerkan
• 1964. – Josip Milošević
• 1965. – Ante Milun
• 1966. – Šimun Masnić
• 1967. – Ante Milun
• 1968. – Mirko Đapić
• 1969. – Janko Kelava
• 1970. – Janko Kelava
• 1971. – Zvonko Videka
• 1972. – Janko Kelava
• 1973. – Nikola Talaja
• 1974. – Anđelko Vučković
• 1975. – Janko Kelava
• 1976. – Frano Bareza Šore
• 1977. – Stipe Breko
• 1978. – Joško Marić Joja
• 1979. – Dušan Dinarina Duša
• 1980. – Stipe Breko
• 1981. – Frano Bareza Šore
• 1982. – Stipe Breko
• 1983. – Stjepan Batarelo
• 1984. – Mladen Filipović-Grčić
• 1985. – Milan Borković
• 1986. – Anđelko Vučković
• 1987. – Anđelko Vučković
• 1988. – Stipe Breko
• 1989. – Ivan Zorica
• 1990. – Joško Marić Joja
• 1991. – Anđelko Vučković
• 1992. – Ognjen Preost
• 1993. – Stipe Šimundža
• 1994. – Stipe Šimundža
• 1995. – Ognjen Preost
• 1996. – Anđelko Vučković
• 1997. – Ognjen Preost
• 1998. – Ognjen Preost
• 1999. – Ognjen Preost
• 2000. – Joško Marić Joja
• 2001. – Ivica Perić
• 2002. – Denis Gugić
• 2003. – Mario Šušnjara
• 2004. – Nenad Bikić
• 2005. – Mladen Vučković
• 2006. – Ante Poljak
• 2007. – Tino Radanović
• 2008. – Andrija Hrgović
• 2009. – Ante Zorica
• 2010. – Mario Šušnjara
• 2011. – Ante Zorica
• 2012. – Alen Filipović-Grčić
• 2013. – Ante Zorica
• 2014. – Denis Gugić
• 2015. – Frano Ivković
• 2016. – Tino Radanović
• 2017. – Alen Poljak
• 2017. – Ante Zorica (Vukovar)
• 2018. – Josip Čačija
• 2019. – Frano Ivković
• 2020. – Ivo Zorica
• 2021. – Mihovil Župa
• 2022. – Frano Ivković
• 2023. – Ivo Zorica
• 2024. – Jure Domazet Lošo

Alkarski vojvode kroz povijest

• Vicko Buljan, 1832., 1834 – 1840., 1842.
• Petar Tripalo, 1871., 1873., 1885., 1887.
• Ivan Vuletić, 1872., 1874. – 1884., 1886., 1892. – 1894.
• Bože Korlaet, 1888. – 1891., 1895. – 1898.
• Toma Stuparić, 1899. – 1902.
• Krunoslav Tripalo, 1903. – 1907.
• Vicko Grabovac, 1908. – 1925., 1929. – 1936.
• Jerko Tripalo, v.d., 1926. – 1927.
• Marko Buljan, v.d.,1928., vojvoda 1937. – 1940.
• Mirko Bilobrk, 1944.
• Petar Bogdan, 1945. – 1956., v.d. 1980.
• Vice Buljan, 1957. – 1963.
• Bruno Vuletić, 1964. – 1979., 1981. – 1985.
• Aleksandar Sablić, 1986. – 1989.
• Nikola Tomašević, 1990. – 1993.
• Mirko Norac-Kevo, 1994. – 2005.
• Ante Kotromanović, v.d., 2001. – 2002.
• Ivan Čikara, v.d., 2003. – 2005., vojvoda 2006. – 2009.
• Ante Vučić, 2010. – 2017.
• Boško Ramljak, 2017. – 2021.
• Mario Šušnjara, 2022. –

Literatura

• www.alka.hr
  • Statut Viteškog alkarskog društva u Sinju, glava V.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2013. (Wayback Machine)
  • Pravila o alki  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. rujna 2014. (Wayback Machine)
• Vukušić, Ana-Marija: Suvremenost, tradicija i sjećanje: Sinjska alka // Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, br. 2. (2005.), str. 93. – 108. (Hrčak)

Vidi još

• Alkarska ergela
• Dubrovačka alka
• Trka na prstenac

Poveznice

• Hrvatska kulturna baština
• Nematerijalna kulturna baština
• Nematerijalna svjetska baština

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Alka