Stjepan Babić

Stjepan Babić (Oriovac, 29. studenoga 1925. – Zagreb, 27. kolovoza 2021.) bio je hrvatski jezikoslovac i akademik.

Stjepan Babić
Stjepan Babić
Rođenje	29. studenoga 1925., Oriovac, Hrvatska
Smrt	27. kolovoza 2021., Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost	Hrvat
Poznat(a) po	hrvatski akademik
Zanimanje	jezikoslovac
Portal o životopisima

Životopis

Stjepan Babić rođen je u Oriovcu u današnjoj Brodsko-posavskoj županiji, no roditelji su mu Zagorci (majka iz Risvice, otac iz Razdrtoga kod Tuhlja). Pučku (osnovnu) školu pohađao je u Oriovcu, gimnaziju u Slavonskomu Brodu, Osijeku (III. gimnazija) i Zagrebu, gdje je 1947. godine i maturirao. Godine 1948. zaposlio se je u Industrogradnji, te je iste godine iz političkih razloga završio u Petrinjskoj (zatvor). Nakon Petrinjske upisao se je na Filozofski fakultet 1949. godine i diplomirao 1955. godine jugoslavenske jezike i književnosti, ruski jezik i književnost i njemački jezik. Ostao je na fakultetu kao asistent, doktorat je obranio 1962. godine, a redovitim profesorom postao je 1975. godine. Potpredsjednikom je Matice hrvatske od 1989. do 1992. godine, potle je bio zastupnikom u Županijskom domu Hrvatskoga sabora od 1993. do 1997. godine.

Stručni rad

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća. Školovani je slavist, bio je među prvima u Hrvatskoj koji su prekinuli s mladoslovničarskim pristupom jezikoslovlju. Zajedno s Daliborom Brozovićem te Radoslavom Katičićem (a pod utjecajem Bulcsúa Lászla) uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenoga jezikoslovlja. Babićevo je djelovanje došlo do izraza na više područja:

• Babić je bio višegodišnjim urednikom časopisa Jezik, sa stažem bez premca. Uloga toga časopisa bijaše istaknutom poglavito u doba komunističke represije, najviše u 60im i 70im godinama kada je Babić vodio često "rovovski rat" s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.
• kao pisac udžbenika i priručnika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Stjepan je Babić trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Upravo su legendarne zabrane i progoni njegovih školi namijenjenih učevnika:

Hrvatski pravopis iz 1971. godine zabranjen je i spaljen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, pa je poznat pod imenom Londonac. Poluilegalno u porabi tijekom posljednjega desetljeća i pol raspadajuće Jugoslavije, doživio je i 6. izdanje (trenutačno je 4. izdanje službeni hrvatski pravopis). Proglašavan "ustaškim" i "korijenskim" (time se impliciralo da se radi o morfološkom ili tvorbenom pravopisu s propisima koje su ustanovili Šulek i Veber iz Zagrebačke filološke škole, a kodificirali Klaić i Cipra 1944. godine), taj je rad doživio dosta izmjena u posljednja tri desetljeća. Bitno, radi se o fonološkom ili glasovnom pravopisu na tradicijama Broza i Boranića koji je autorska trojka (a, poslije Finkine smrti, dvojka) strože i sustavnije kodificirala u skladu s prevladavajućom hrvatskom književnom tradicijom. Pravopis je bio zabranjivan najviše zbog riječi "hrvatski" u naslovu. Ni školska gramatika, Pregled gramatike hrvatskoga književnoga jezika, nije bila bolje sreće. Čim je ime od "hrvatskosrpski" promijenjeno u "hrvatski književni"- došla je i zabrana.

• Babićevi su znanstveni prinosi razbacani u mnogim časopisima, stručnim djelima i zbirkama referata, no najvažnije mu je djelo, bez sumnje, Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (prvo izdanje 1986., treće 2003.) - po stručnim prosudbama još uvijek najbolje djelo o tvorbi riječi u jednom slavenskom jeziku. Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa, te će, vjerojatno, njegov utjecaj tu ostati presudan i u sljedećim desetljećima.
• No, nije zanemariva i Babićeva uloga jezičnoga savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list, Fokus), neke vrste jezikoslovnoga popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskoga jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja. Babić-polemičar promijenio je dosta "protivnika" u dugogodišnjim borbama oko jezika: repertoar antagonista dosta je neobičan, i kreće se od unitarističkih, "srpskohrvatskih" kompartijskih ideoloških jezikoslovaca, preko "velikohrvatskih" nedoučenih jurišnika (nakon 1990.) koji su poveli pravu hajku na nazovisrbizme i kvazisrbizme (poznata je afera oko naziva "mrki medvjed", koji su novokomponirani jezični čistunci proglasili za srbizam) do pomodarske snobovštine koja se očituje u nekritičkome prihvaćanju anglizama gdje treba i ne treba. Tako je Babiću od serbokroatizma (u međuvremenu skoro propalog) glavnim protivnikom postao anglokrobotizam. Valja još napomenuti i tu bizarnost da je tijekom devedesetih Stjepan Babić, inače dežurni "ustaša" i "ultranacionalist" u doba SFRJ, proglašavan "srpskim agentom" i "vukovcem" jer se odlučno odupro jezičnom mešetarenju raznih samouka koji su na silu htjeli izbaciti iz hrvatskoga jezika sve što i asocijativno nalikuje na srpski (primjer "raskršća" koje je stigmatizirano zbog oprječnih oznaka za vjerski simbol u hrvatskom i srpskom: križ-krst).

Vitalan na više polja jezične i ine kulture, stalno u središtu zbivanja, akademik Stjepan Babić bio je u vrtlogu jezičnih zbivanja. Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskoga pravopisa (cjeloviti učevnik srednjoškolske i više razine), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine.

Bibliografija

Babić je jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka,...), ovdje su navedene knjige:

• Jezik, »Školski leksikon«, objavljen u 6 izdanja (»Panorama« — novinsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1963. (1. izd.), 1965. (2. izd.: za općeobrazovne škole), 1966. (3. izd.: za ekonomske škole), 1967. (4. izd.: za općeobrazovne škole), 1967. (5. izd.: za medicinske škole), 1967. (6. izd.: za škole za obrazovanje radnika)
• Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, objavljena do sada u 15 izdanja (Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole, Školska knjiga, Zagreb, 1966., 2. izd. 1969., 3. izd. 1970., 4. izd. 1971., 5. izd. 1972.;
  • Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 6. izd. 1973. (u Londonu je 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašlo fototipski pretisak, a izišao je i jedan pretisak londonskoga izdanja bez naznake izdavača, godine i mjesta izdanja);
  • Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 7. izd. 1992., 8. izd. 1992., 9. izd. 1994., 10. izd. 1995., 11. izd. 1996., 12. izd. 2000., 13. izd. 2003., 14. izd. 2004., 15. izd. 2005.) u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
• Hrvatski pravopis (London, 1. izd. 1972., 2. izd. 1984.; ŠK, Zagreb 1. izd. 1990., 2. izd. 1994., 3. izd. 1995., 4. izd. 1996., 5. izd. 2000., 6. izd. 2002., 7. izd. 2003., 8. izd. 2004.) u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom
• Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, objavljena u tri izdanja (JAZU - Globus, Zagreb, 1. izd. 1986, 2. izd. 1991, 3. izd. 2002.)
• Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (Ante Pelivan, Danica Pelivan, Zagreb, 1990.)
• Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika – poglavlja Zamjenice, Brojevi, Glagoli, Nepromjenljive riječi (HAZU - Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova – D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić.
• Hrvatska jezikoslovna čitanka (Globus, Zagreb, 1990.)
• Tisućljetni jezik naš hrvatski, prir., (Ante Pelivan, Zagreb, 1991.)
• Hrvatski jučer i danas (Školske novine, Zagreb, 1995.)
• Sročnost u hrvatskome književnome jeziku (MH, Zagreb, 1998.)
• Hrvatska jezikoslovna prenja (Globus, Zagreb, 2001.)
• Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika (MH, Slavonski Brod, 2003.)
• Hrvanja hrvatskoga (ŠK, Zagreb, 2004.)
• Hrvatski školski pravopis (ŠK, Zagreb, 2005.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
• Temelji hrvatskomu pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).
• Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika - poglavlje Morfologija (Globus, Zagreb, 2007.), u suautorstvu sa Stjepkom Težakom
• Hrvatski školski pravopis: usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008. (ISBN 978-953-0-40026-9), 2009. (2. izd.), 2012. (4. izd.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham
• Hrvatski jezik slavonskih pisaca (Udruga građana Baština, Slavonski Brod, 2009.)
• Hrvatski pravopis (ŠK, Zagreb, 2010.) u suautorstvu s Milanom Mogušem

Nagrade i odličja

• Jubilarna plaketa Školske knjige, prigodom 20. obljetnice poduzeća, Zagreb, 1970.
• Zlatna značka Školske knjige, Zagreb, 1990.
• Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika, Zagreb, 1991.
• Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost, Zagreb, 1995.
• Spomenica Domovinskog rata za drugi djelatni način, Zagreb, 1995.
• Spomenica domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina, Zagreb, 1995.
• Red Ante Starčevića, Zagreb, 1996.
• Državna nagrada za životno djelo, 2004.

Vanjske poveznice

• Akademik Stjepan Babić, hazu.hr
• Stjepan Babić, Lingvističko određenje hrvatskoga književnog jezika, Jezik, sv. 18, br. 5, 1970.
• Stjepan Babić, Jezik Rituala rimskoga - važna sastavnica u razvoju hrvatskoga književnog jezika, Filologija, br. 18, 1990.
• Stjepan Babić, Hrvatski književni jezik, ponajprije njim samim, Jezik, sv. 56, br. 5, 2009.
• Stjepan Babić, Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnic, Jezik, sv. 43, br. 2, 1995.