Zoran Mušič (selo Bukovica u Goriškoj, 12. veljače 1909.Venecija, 25. svibnja 2005.) venecijanski je slikar i grafičar slovenskog podrijetla, đak Zagrebačke likovne akademije.

Zoran Mušič
ekspresionizam, informel
Zoran Mušič
Potpis Zorana Mušiča
Rođenje selo Bukovica u Goriškoj, Austro-Ugarska, 12. veljače 1909.
Smrt Venecija, Italija, 25. svibnja 2005.
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Portal o životopisima

Životopis

uredi

Zoran Mušič (kršten kao Anton Zoran Musič, a poslije 1945. zvan i upisivan kao Zoran Music) rođen je u obitelji slovenskih učitelja u selu Bukovica kod Goriških brda u Goriškoj. Otac mu je bio ravnatelj, a majka učiteljica u Bukovici.[1] Kako je taj kraj uskoro postao prva linija bojišnice za vrijeme Prvog svjetskog rata, obitelj je bila prisiljena pobjeći u selo Arnače kod Velenja gdje je Zoran pohađao osnovnu školu.

Pri kraju rata vratili su se u Gorišku, ali su ih ubrzo potjerali Talijani koji su taj kraj pripojili Kraljevini Italiji. Obitelj se preselila u selo Grebinj u Koruškoj, ali ni ondje se nisu uspjeli skrasiti jer su i iz tog sela protjerani nakon provedenog referenduma u listopadu 1920. Obitelj se zatim preselila u blizinu Maribora, dok se Zoran Mušič preselio u sam Maribor, gdje je 1928. završio srednju školu za učitelje.

Između 1930. i 1934. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Babića i Tomislava Krizmana.

Nakon diplome 1934. Mušić se, iako bez novca, otisnuo na putovanja i skitanja. Tri je mjeseca proveo u Španjolskoj (Madrid, Toledo) i vjerno kopirao slike El Greca i Goye te pisao svoje dojmove za novine u Jugoslaviji. Prije razbuktavanja Španjolskog građanskog rata vraća se u Maribor i služi vojni rok u Bileći. Svake godine posjećuje Dalmaciju (poslije mu je Korčula bila drag motiv). U tom razdoblju više puta izlaže s kolegama u Zagrebu, Osijeku i Beogradu. Seli se u Ljubljanu 1940. U tom razdoblju slika pejzaže rodne Goriške. Sa svojim prijateljem Avgustom Černigojem radi freske u Drežnici. U listopadu 1943. seli se u Trst, odakle često pohodi Veneciju u kojoj prodaje gvaševe. Radi ilustracije za časopise u Trstu. Zapravo živi na relaciji Trst – Gorica – Venecija.

Krajem studenoga 1944. uhićen je i poslan u koncentracijski logor Dachau. Mušič i ondje crta; napravio je 200 skiciranih crteža života i patnji iz logora, ali uspio je sačuvati 80 % njih do svibnja 1945. godine, kad su ga oslobodili Amerikanci.[1] Nakon oslobođenja vraća se u Ljubljanu Život u poslijeratnom siromaštvu novoustanovljene socijalističke Jugoslavije ne sviđa mu se i već krajem lipnja 1945. seli se u talijansku Goricu, a ubrzo nakon toga u listopadu 1945. u Veneciju.

 
Mušič s kolegama slikarima (slijeva nadesno): Zoran Mušič, Manessier i Eudaldo (oko 1960.)

Ondje drugi put naiđe na svoju prijateljicu, poslije životnu partnericu, venecijansku slikaricu Idu Cadorin-Barbarigo, kojom se oženio 1949. godine. U Veneciji radi svašta: akvarelne vedute Venecije, slike dalmatinskih pejzaža, grafičke listove i reklamne prospekte. Intenzivno izlaže u Veneciji, Trstu i Rimu.

Izlaže na Venecijanskom bijenalu 1950. Godine 1956. dobiva i svoj prvi Grand Prix za izložene grafike. Nakon uspjeha na bijenalu dobiva nagradu i u ParizuPrix de Paris (s talijanskim slikarom Antonijom Corporom) 1951.

U Pariz se seli 1952. i jedno vrijeme živi na relaciji ParizVenecija (s tim da ljeta od 1956. provodi u Dalmaciji). U Parizu upoznaje francusku lirsku apstrakciju – informel – koja ga osvaja. Nakon toga ponovno izlaže na Bijenalu 1956. u jugoslavenskom paviljonu s Vojinom Bakićem i ponovno je nagrađen. Na Venecijanskom bijenalu izlaže i 1960. i osvaja UNESCO-ovu nagradu. Veliki uspjeh postigao je svojom serijom iz 1970-ih Noi non siamo gli ultimi (Mi nismo posljednji) u kojoj prikazuje patnje iz logora Dachau, ali taj put nastoji to dovesti do univerzalne tragedije.

U mladosti je volio slikati konje i krajolike, a od 1980-ih pred kraj života venecijanske oronule fasade, bogate bojama i finom teksturom.

Za svoj rad dobio je 1984. najviše francusko odlikovanje za doprinos u kulturi i književosti Ordre des Arts et des Lettres (Commandeur).[2]

Prvi stalni postav njegovih radova od 134 odabrana grafička lista, koje je Mušič darovao Općini Nova Gorica, priredili su 1991. Goriški muzej i kustosica izložbe Nelida Nemec (predsjednik povjerenstva Dušan Šinigoj) u Renesansni ljetnikovac Dobrovo (Galerija Zoran Mušič) u Goriškim Brdih u Sloveniji.

Mušič je rijetki slikar s prostora bivše Jugoslavije koji je uživao veliki ugled i bio izuzetno cijenjen u svjetskim krugovima u svijetu likovne umjetnosti; godine 1995. priređena mu je velika retrospektivna izložba u pariškom Grand Palaisu (izložbu su otvorili predsjednici François Mitterrand i Milan Kučan).

U povodu stote obljetnice njegova rođenja u prosincu 2009. u Veneciji priređena mu je manja retrospektivna izložba u Palači Franchetti, sjedištu Instituta za znanost, književnost i umjetnost (otvorena do 3. ožujka 2010.).[3]

Slovenija je također priredila veliku izložbu Mušiču u čast u Modernoj Galeriji Ljubljana (170 slika i crteža); izložba je bila otvorena do 28. ožujka 2010.

Mušič je umro u dubokoj starosti (96. god) u Veneciji 2005. Pokopan je na mjesnom groblju na otoku San Michele.

Mušičeva djela po muzejima i galerijima

uredi

Austrija

Hrvatska

Francuska

  • Musée des Beaux-Arts, Caen
  • Musée national d´art moderne, Pariz
  • Musée des Beaux-Arts André Malraux, Le Havre
  • Musée de Valence, Valence, Drôme|Valence

Njemačka

  • Museum Abteiberg, Mönchengladbach
  • Museum Folkwang, Essen

Italija

Izrael

Nizozemska

Slovenija

Španjolska

Švedska

Švicarska

Ujedinjeno Kraljevstvo

  • Estorick Collection, London
  • Tate Modern, London

Sjedinjene Američke Države

Izvori

uredi
  1. a b Zoran Music Biography - Infos for Sellers and Buyers. www.zoran-music.com. Pristupljeno 20. srpnja 2021.
  2. List of members of the Ordre des Arts et des Lettres
  3. Venice Pays Homage to Zoran Music with Exhibition at Palazzo Franchetti

Vanjske poveznice

uredi
  NODES
INTERN 1