Lišće/Lišće/La bella Bianca

← Tko zna što je bolje?

LIŠĆE La bella Bianca autor: Fran Mažuranić

Prikaza →

La bella Bianca

Niti najgrđa žena neće se začuditi ako ju nazoveš Venerom, jer svaka misli za sebe da je najljepša na svijetu. I jež se čini sam sebi kudrave dlake.

Tako nam je tumačio neki stari gospodin, a za dokaz je naveo ovo:

»Prošlo je šezdeset godina što sam polazio senjsku gimnaziju. Blizu škole stanovala neka mlada Talijanka, po imenu Bianca.

Nikada nije ljepše ime grđu osobu resilo.

Da je bar što bolje duše bila, neka bi! Ali je bila i zlobna i porugljiva.

Tako nas je pritužila ravnatelju da smo pušili. To je bio zaonda smrtan grijeh...

Kad smo izišli iz karcera, spremasmo se na osvetu.

Skupismo se uvečer pod Biankinim prozorima, pojačani s nekoliko dobrih pjevača.

Otpjevasmo joj najprije nekakvu porugljivu, hrvatsku pjesmicu, a zatim počesmo vikati: »La bella Bianca! Evviva la bella Bianca!«

Ali na veliko čudo — Bianca se nije srdila.

Stajala je sva blažena kraj otvorena okna — slatkim smijehom rastežući usta sve do ušiju. Mislila je zbilja da ju obožavamo! Hrvatske rugalice nije razumjela, a naše talijanske usklike željno je sisala svojim odugačkim ušima.

Drugu večer dođemo opet. Nego se je morala koja zlobna susjeda Biankinoj taštini narugati i rastumačiti joj onu našu pjesmicu, jer čim počesmo pjevati, otvori se prozor a na nas voda kano iz oblaka.

Nego ta voda nije naše pjesme otplavila. Brže po kišobrane, pak iznovice pred Biankine dvore, kličući: »La bella Bianca!«

»Krasna Bianka« bila je od tada cijelomu Senju na porugu. Prozvaše ju »La bella Bianca!«