Gorski kotar

Gorski kotar je sastavni dio Primorsko-goranske županije, šumsko-brdsko područje kroz koje se prolazi putujući između Zagreba i Rijeke. Središte te hrvatske pokrajine je grad Delnice, a od poznatijih mjesta izdvajaju se još i Mrkopalj, Čabar, Fužine, Lokve, Ravna Gora, Skrad, Vrbovsko i Brod Moravice.

Položaj

Gorski kotar je dio središnje Hrvatske koji povezuje Kvarnersko primorje s Panonskom nizinom. Na tom relativno uskom pojasu dinarskog visočja, nalazi se važan prometni spoj (Hrvatski gorski prag) kojim prolaze glavne europske prometnice koje povezuju Srednju Europu i sjeverni Jadran. Područje Gorskog kotara obuhvaća 1275 kvadratnih kilometara površine (dvije površine Grada Zagreba), i predstavlja trećinu površine Primorsko-goranske županije čiji je sastavni dio. Područje Primorsko-goranske županije dijeli se na pet mikroregija od kojih je jedna Gorski kotar, a koje se sastoji od općina i gradova. Gorski kotar se sastoji od 6 općina i to: Brod Moravice, Fužine, Lokve, Mrkopalj, Ravna Gora i Skrad, te 3 grada: Čabar, Delnice i Vrbovsko. Gorski kotar nalazi se u središtu umjerene zone i kroz njegov središnji dio prolazi 45-ta usporednica, između panonskoga prostora i Sredozemnoga mora, prosječne nadmorske visine 700 – 900 metara, ispresijecan je nizom krških polja i dolinom rijeke Kupe te s nekoliko viših područja kao što su Bjelolasica (1533 m); Risnjak (1528 m) i Snježnik (1506 m) i sve to ga svrstava u područje velike šumovitosti. Značaj reljefa ogleda se u izravnom utjecaju na naseljenost i gospodarske funkcije cijeloga kraja.

Povijest

Prvi zemljovidi Hrvatske na kojima se vidi Gorski kotar javljaju se sredinom 16. stoljeća. Do 18. stoljeća kroz taj kraj nije bilo prikladnih prometnica i zato je Gorski kotar imao sva obilježja malo poznatoga dijela Hrvatske. Na starim zemljovidima predstavljen je kao pust i gorovit s oznakom Hortus diabolicus (Vražji vrt). Daljnjim razvojem kartografije, sredinom 18. stoljeća, Gorski kotar ulazi u sastav poznatoga zemljišta Hrvatske te nestaje toponim Vražjega vrta.

Prvi feudalni gospodari Gorskog kotara bili su knezovi Krčki. U to doba goranski kraj nije imao stalno stanovništvo. Frankopani su već od 14. stoljeća uspostavili trgovačke veze svojih imanja i na takvoj trasi puta nastaju i tzv. putne postaje, gdje su se ljudi i tovarno blago mogli odmoriti. Na takvim mjestima bila bi obično gostionica ili prenoćište gdje se moglo prenoćiti. Iz takvih postaja razvila su se stalna naselja. Tijekom 18.stoljeća na goranskom području obnovljeno je nekoliko feudalnih vlastelinstava. Kraljica Marija Terezija 1776. godine osnovala je u Hrvatskoj Severinsku županiju. Pod nju su spadale tri kotara: primorski, kupski i goranski. Od tog vremena zemljopisni pojam Gorskog kotara dobio je svoju političko administrativnu potvrdu. Za vrijeme francuske uprave (napoleonsko doba) u Gorskom kotaru, stanovnici su dobili prve škole i nove ceste.

Povijesne ceste kroz Gorski kotar

Magistralne ceste preko Gorskog kotara građene su u različitim razdobljima. Prvo je uređena tzv .Karolinska cesta, koja se od Karlovca preko Vrbovskoga, Ravne Gore, Mrkoplja, Fužina te Hreljina i Bakra spajala s Rijekom. Ta je cesta istom trasom postojala i ranije, ali je bila zapuštena. Za vrijeme vladavina cara Karla VI. od 1726. do 1732. temeljito je obnovljena. Tada je prozvana Karolinom ili Karlovom cestom. Druga tvrda cesta koja je izgrađena istočnim rubom Gorskog kotara sagrađena je 1779. godine. Kada je bila gotova, dobila je ime Jozefina ili Jozefinska cesta. Ona je spajala Ogulin preko Jasenka i Otočca do Senja. Omogućila je napredak goranskih krajeva s istočne strane Bjelolasice. Najmlađa goranska cesta je Lujzijana. Građena je 1803. do 1811. godine kroz samo središte Gorskog kotara. Njezin idejni začetnik bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Cestu je gradilo privatno dioničko društvo koje je tijekom pedeset godina ubiralo cestarinu i tako podmirilo troškove izgradnje. Projekt Lujzijane izradio je hrvatski general Filip Vukasović. Tom cestom spojena su središnja goranska sela Skrad, Kupjak, Delnice, Lokve i Fužine. Danas je Gorski kotar spojen s morem i kontinentom modernom autocestom Rijeka – Zagreb, koja se gradila 35 godina i konačno završila 2008. godine.

Flora i fauna

Biljni i životinjski svijet Gorskog kotara iznimno je bogat. Od ukupne površine Gorskog kotara čak 83 % čine šume. Šume i šumska zemljišta u gorskom dijelu Primorsko-goranske županije podijeljena su u 59 gospodarskih jedinica (44 jedinice su državne šume, a 15 privatne šume). Njima gospodari 12 šumarija, jedan Fakultet i Nacionalni park – NP Risnjak.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva 2001. godine na prostoru Gorskog kotara živjelo je 26.120 stanovnika ili 15 % manje nego po popisu iz 1991. godine. Ovi su stanovnici živjeli u 258 naselja. Obzirom na ukupnu površinu Gorskog kotara možemo reći da prosječna gustoća naseljenosti iznosi 20,5 stanovnika na kilometar kvadratni, što je vrlo mala naseljenost. U isto vrijeme gustoća naseljenosti u Primorsko-goranskoj županiji 85,3 stanovnika po kilometru kvadratnom, a na razini Republike Hrvatske 78,4 stanovnika na kilometar kvadratni. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine broj Gorana se smanjio za novih 2000 stanovnika što je značajna depopulacija.

Gospodarstvo

Gospodarski razvoj Gorskog kotara temelji se na prirodnim resursima. Bogatstvo drvnom masom uvjetuje usmjeravanje razvoja na djelatnost drvne industrije i šumarstva. Prerada drva ima veliku tradiciju i izvozno je orijentirana i u suradnji sa šumarskom djelatnošću dobiva sve veći značaj. Značajni su potencijali u poljoprivrednoj proizvodnji, iako se samo 3,3 % stanovništva bavi poljoprivredom.

Turizam

Turizam kao djelatnost postaje sve više jedan od pokretača razvoja, makar stanovnici Gorskog kotara još uvijek nisu izgradili svoju tržišnu prepoznatljivost: jer još uvijek nisu, u dovoljnoj mjeri, valorizirana obilježja ovog prostora, njegova kulturna baština i netaknuta prirodna bogatstva. Godine 2017. Gorski kotar je posjetilo gotovo 40 000 turista koji su ostvarili oko 100 000 noćenja.Po broju noćenja prednjače Fužine, potom slijede Delnice i Ravna Gora.

Galerija

Pogled na Risnjak
Lokvarsko jezero i Risnjak u pozadini
Zeleni vir
Kamačnik

Dodatna literatura

Hirc. D. Gorski kotar, Rijeka 1996.

Grupa autora: Gorski kotar, Delnice 1981.

Laszowski, E. (online) Gorski kotar i Vinodol, Zagreb 1923.

Vanjske poveznice

gorskikotar.hr

Nedovršeni članak Gorski kotar koji govori o zemljopisu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.