Kršćanluk
Kršćanluk ili kršćanski svijet (grč. Χριστιανικός κόσμος, tal. cristianità, njem. Christenheit, eng. Christendom) je pojam kojim se opisuje ukupnost prostora i razdoblja u kojima su kršćanska vjera i kršćanska etika prevladavajuće u društvu, njegovim strukturama i institucijama. U užem smislu – povijesnom i zemljopisnom – označava kršćanske zemlje, bilo da je riječ o državama u kojima je kršćanstvo službena religija, bilo područjima gdje kršćani čine većinu stanovnika ili kršćanstvo čini temelj lokalne kulture.
Pod kršćanlukom može se podrazumijevati skup različitih društava ili država koje su sebe definirale kao kršćanske, zajedno s njihovim kulturološkim obilježjima.
U suvremenom zapadnom društvu kršćanstvo više nije prevladavajuća kulturna i filozofska stvarnost.[1]
Etimologija
urediTalijanski izraz cristianità, njemački Christenheit, engleski Christendom, je pojam koji se u hrvatskom pogrešno prevodi kao »kršćanstvo«. Kršćanstvo je na talijanskom cristianesimo, na njemačkom Christentum, a na engleskom Christianity.
U hrvatskom jeziku staru kovanicu »kršćanluk« za prijevod s talijanskog cristianità ili s latinskog christianitas (također societas christiana, ecclesia militans) koristili su i neki stari molitvenici na hrvatskom jeziku. Primjerice, molitvenik Vrata nebeska Stipana Grdenića iz devetnaestog stoljeća.[2]
Od suvremenih autora kovanicu »kršćanluk« koristili su Stjepan Kušar,[3] Ivan Šarčević,[4][5] Ivica Huljev.[6] Tomislav Ivančić[7] i ini.
Historiografija
urediU historiografiji se govor o kršćanluku ili kršćanskom svijetu odnosi na svako konkretno i političko ostvarenje kršćanske religije u društvu. U zapadnojEuropi jedini potpuno dovršeni oblik kršćanluka bila je teokracija koja se postupno konsolidirala počevši od pokrštavanja Rimskog Carstva i barbarskih naroda pa sve do njegova raspada s protestantskom reformacijom: u ovom povijesnom razdoblju, koje se otprilike podudara sa srednjim vijekom, postojala su određena preklapanja između Katoličke Crkve i države, crkvenih i svjetovnih vlasti.
Osim u srednjovjekovnoj Europi, to se odnosi i na Armeniju (s Armenskom apostolskom Crkvom) ili Etiopiju (s Etiopskom tevahedo Crkvom), koje su vrlo brzo učinile kršćanstvo svojom službenom religijom i glavnim ujedinjujućim čimbenikom društva i naroda.
„Srednjovjekovni kršćanluk”
urediU europskom kontekstu neki povjesničari govore o tzv. „srednjovjekovnom kršćanluku”, čiji se početci mogu poklapati sa Solunskim ediktom (kojim je kršćanstvo postalo službena religija Rimskoga Carstva), a njegovo ispunjenje Karolinško Carstvo i Sveto Rimsko Carstvo[8] Koncept „kršćanske države” počeo se napuštati s protestantskom reformacijom i posljedičnim hugenotskim i Tridesetogodišnjim ratom, kada je poslušnost Svetoj Stolici prestala biti čimbenikom ujedinjenja Europe.
Katolička Crkva je nekoliko stoljeća, u određenom smislu, nastavljala gledati na srednji vijek kao na uzor, model koji treba oponašati ili barem biti njime nadahnut. Tako je još papa Lav XIII. smatrao:
»Već je postojalo vrijeme kada je filozofija Evanđelja upravljala državama, kada su snaga i suvereni utjecaj kršćanskog duha dobro ušli u zakone, institucije, običaje naroda, u sve poretke i pore države; kada je Religija Isusa Krista, čvrsto postavljena u onom časnom stupnju, koji joj je odgovarao, cvjetala u sjeni naklonosti Prinčeva i dužne zaštite vlastodržaca, kada su svećenstvo i carstvo išli u skladu, avanturistički među sobom stegnuti prijateljskim uzvraćanjem usluga. Ovako uređeno društvo je urodilo plodovima koji se ne mogu smatrati dragocjenijima, na koje sjećanje traje i trajat će, povjereno nebrojenim povijesnim spomenicima, koje nikakva neprijateljska umjetnost neće moći iskriviti i zamagliti. (Papa Lav XIII., enciklika Immortale Dei)«Drugi vatikanski Sabor bio je određena vrsta dijaloga sa suvremenim društvom u kojemu više nema nekadašnje prevlasti kršćanske kulture. Tako papa Franjo u govoru Rimskoj kuriji 2019. ističe:[9][10][1]:
»Braćo i sestre, mi nismo više u kršćanluku! Danas više nismo jedini koji kreiraju kulturu, nismo ni prvi ni najslušaniji. Stoga nam je potrebna promjena pastoralnog mentaliteta, što ne znači prijelaz na relativistički pastoral. Više nismo u režimu kršćanluka jer vjera – osobito u Europi, ali i na velikom dijelu Zapada – više ne predstavlja očitu pretpostavku zajedničkog života. (Papa Franjo, govor Rimskoj kuriji, 21. prosinca 2019.)«Izvori
uredi- Christendom. Catholic Encyclopedia
- Union of Christendom. Catholic Encyclopedia
- ↑ a b Alla Curia Romana, in occasione della presentazione degli auguri natalizi (21 dicembre 2019) | Francesco. www.vatican.va. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ Kuna, Marijana. 22. ožujka 2022. Molitvenici koji su se koristili u Baranjskom Petrovom Selu krajem 19. i početkom 20. stoljeća (PDF). Godišnjak Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru. 11/2014: 12–31
- ↑ Kušar, Stjepan. 1996. Djelomično prihvaćanje vjere - kršćanstvo po izboru. Bogoslovska smotra. 66 (2–3): 319–345. ISSN 0352-3101
- ↑ Ivan Lovrenović - Fra Ivan Šarčević, Povijesno-teološko utemeljenje međureligijskog dijaloga bosanskih franjevaca. ivanlovrenovic.com. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ Dubrovnik: Tribina „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“. IKA. 21. srpnja 2021. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ Huljev, Don Ivica. KUDA S KRŠĆANSKOM INICIJACIJOM?. Kroz Samariju. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ Hagioterapija Molitva Tomislav Ivančić Vjeronauk. www.vjera.pondi.hr. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ Katherine Allen Smith, Scott Wells, Negotiating Community and Difference in Medieval Europe: Gender, Power, Patronage and the Authority of Religion in Latin Christendom, 9004171258, 9789004171251, Brill, 2009.
- ↑ L’annuncio del Vangelo nel mondo secolarizzato - Vatican News. www.vaticannews.va (talijanski). 23. prosinca 2019. Pristupljeno 22. ožujka 2022.
- ↑ fratellanzaumana. 24. prosinca 2019. Naviještanje Evanđelja u sekulariziranom svijetu. Pristupljeno 22. ožujka 2022.