Protjerivanje Krimskih Tatara
Sürgünlik (Krimskotatarska riječ za "protjerivanje", usp. "surgunisati" u Zoni Zamfirovoj) je pojam koji se odnosi na državno organizirano prisilno premještanje Krimskih Tatara 1944. godine u Uzbečku SSR i druge dijelove Sovjetskog Saveza. Simbol za Sürgünlik je parna lokomotiva.
Projekti protjerivanja Krimskih Tatara iz Krima pojavili su se nekoliko puta u ruskim vladajućim krugovima davno prije nego što je Krim je pripojen Rusiji godine 1783. iako nikada nisu provedeni.[1] Godine 1944. pod lažnim izgovorom[2] navodne masovne suradnje Krimskih Tatara s nacistima tijekom nacističke okupacije Krima u razdoblju 1941. – 1944. sovjetska vlada odlučila se na skupno preseljenje Krimskih Tatara iz Krima po nalogu Staljina i Lavrentija Berije.
Deportacije su započele 18. svibnja 1944. po svim naseljenim mjestima Krima.[3] Više od 32.000 vojnika NKVD-a sudjelovalo je u ovoj akciji. Prisilno deportirani su dobili samo 30 minuta da se pokupe osobne stvari, nakon čega su ukrcavani u stočne vlakove i premješteni izvan Krima.[4] Deportirano je 193.865 krimskih Tatara, od kojih 151.136 u Uzbečku SSR, 8.597 u Marijsku ASSR, 4.286 u Kazahstansku SSR, a ostalih 29.846 u razne oblasti ruske SFSR. U istom trenutku, većina Krimskih Tatara koji su se borili u redovima Crvene armije su bili demobilizirani i poslani na prisilni rad po logorima u Sibiru i na Uralskoj planinskoj regiji.[4]
Deportacije su bile loše planirane i izvođene, lokalne vlasti u odredištima deportacije nisu bile pravilno obaviještavane o razmjerima selidbe i nisu dobivale dovoljno sredstava za smještaj deportiranih. Nedostatak smještaja i hrane, neuspjeh u prilagodbi novim klimatskim uvjetima i brzo širenje bolesti imali su težak demografski utjecaj tijekom prvih godina izbjeglištva.[4]
Od svibnja do studenog 10.105 Krimskih Tatara umrlo je od gladi u Uzbekistanu (7% od deportiranih u Uzbečku SSR). Gotovo 30.000 (20%) umrlo je u egzilu tijekom godine i pol dana po podacima NKVD-a. Zbog gladi, žeđi i bolesti, oko 45% od ukupnog stanovništva pomrlo tijekom deportacije.[5] Prema informacijama sovjetskih disidenata, mnogi su krimski Tatari su bili uključeni u rad na velikim projektima sovjetskih gulaga.[6] Aktivisti Krimskih Tatara pokušali su procijeniti demografske posljedice deportacije. Oni su proveli popis stanovništva u svim razbacanih Tatarskim zajednicama sredinom 1960-ih. Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da je 109.956 (46,2%) od 238.500 deportiranih Krimskih Tatara pomrlo u razdoblju od 1. srpnja 1944. do 1. siječnja 1947.[7]
Krimski aktivisti pozivaju na priznavanje Sürgünlika kao genocida.[8]
Izvori
uredi- ↑ Subtelny, Orest (2000). Ukraine: A History. University of Toronto Press. str. 78. ISBN 0-8020-8390-0.
- ↑ http://www.massviolence.org/Surgun-The-Crimean-Tatars-deportation-and-exile
- ↑ http://www.voanews.com/content/a-13-2009-05-18-voa21-68734727/410007.html
- ↑ a b c http://www.massviolence.org/Surgun-The-Crimean-Tatars-deportation-and-exile?artpage=1#outil_sommaire_0
- ↑ http://www.unpo.org/members/7871
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. prosinca 2012. Pristupljeno 12. travnja 2013. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) - ↑ http://www.massviolence.org/Surgun-The-Crimean-Tatars-deportation-and-exile?artpage=3#outil_sommaire_2
- ↑ http://www.rferl.org/content/article/1063760.html