Vojvodstvo Urbino

	Vojvodstvo Urbino Ducato di Urbino
	Grb
	Lokacija Vojvodstva Urbino
Glavni grad	Urbino (1443.-1523.); Pesaro (1523.-1631.)
Religija	kršćanstvo
Vlada
vojvoda	urbinski vojvoda
Povijest
- uspostavljena	1443.
- ukinuta	1631.
Valuta	dukat

Vojvodstvo Urbino je bila srednjovjekovna država na Apeninskom poluotoku na prostoru današnje regije Marche, dijela Romagne i dijela gornje Umbrije, podudarajući se s današnjim teritorijem općina Gubbio, Scheggia i Pascelupo. Postojala je od 1443. do 1631. godine.

Glavni gradovi bili su Urbino i Pesaro.

Ustanova

Papina odluka pretvorila je Grofoviju Urbino, osnovanu 1213., u vojvodstvo kojim je upravljala obitelj da Montefeltro.

Vojvodstvo je nastalo 1443. godine kad je papa Eugen IV. imenovao svog sina Oddantonija II. da Montefeltra za urbinskog vojvodu. Dugo je vremena ovo vojvodstvo bilo grad. Ubrzo je Urbino postao jednim od žarišta talijanske renesanse. 1506. je osnovano Urbinsko sveučilište. Obitelj Da Montefeltro vladala je Urbinom do 1502. Slijedi razdoblje vladanja Cesarea Borgije. 1508. vlast prelazi u ruke obitelji Della Rovere. 1523. godine glavni grad prebačen je u Pesaro. 1631. godine vojvodstvo je pripojeno Papinskoj Državi. Devolucija je obavljena legacijom koju je izdao papa Urban VIII., kojom je Vojvodstvo Urbino postalo Legazione del Ducato di Urbino.

Granice

U doba kad je nastao, na sjeveroistoku je graničio s Jadranskim morem, na zapadu s Republikom Firencom i nekim komunama s područja Toskane i Umbrije, među kojima su Perugia i Assisi.

Kultura

Urbinske vojvode sahranjene su u Mauzolej San Bernardino s kraja 15. stoljeća koji se nalazi u okolici Urbina. Urbinske vojvode bile su mecene umjetnicima, među kojima je hrvatski latinist Ivan Polikarp Severitan iz Šibenika.^[1]

Staro središte Urbina je na UNESCO-ovom popisu mjesta svjetske baštine u Europi. Datira iz doba Vojvodstva Urbina. Glavna znamenitost je Duždeva palača (Palazzo Ducale) građena za vladavine vojvode Federica da Montefeltra (od 1466. do 1472.). Ovo vrhunsko djelo renesansne arhitekture djelo je arhitekta Lucijana Vranjanina, jedino njegovo dokumentacijom potvrđeno dovršeno djelo.

Vojvode Urbina

Da Montefeltro

Ime	Napomena	Početak vlasti	Kraj vlasti
Oddantonio II da Montefeltro		1443.	1444.
Federico III. da Montefeltro	Poznat kao Federico da Montefeltro.	1444.	1482.
Guidobaldo I. da Montefeltro		1482.	1502.
Cesare Borgia		1502.	1504.
Guidobaldo I. da Montefeltro	Vratio se na položaj.	1504.	1508.

Della Rovere

Ime	Napomena	Početak vlasti	Kraj vlasti
Francesco Maria I. della Rovere	Sin Giovanne.	1508.	1516.
Lorenzo II. de' Medici		1516.	1519.
Francesco Maria I. della Rovere		1519.	1538.
Guidobaldo II. della Rovere		1539.	1574.
Francesco Maria II. della Rovere		1574.	1621.
Federico Ubaldo della Rovere	Sin Francesca Marije II. della Rovere	1621.	1623.
Francesco Maria II. della Rovere	Opet na položaju nakon sinove smrti. Vladao do kraja života. Vojvodstvo koje je već bilo pod kontrolom Papinske Države od 1625., apsorbirano je u novu državu poslije smrti posljednjeg Della Roverea.	1623.	1631.^[2]

Vidi

Napomene

↑ Branimir Glavičić, Epika Ivana Polikarpa Severitana, Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.17 No.1 Svibanj 1991., s. 192
↑ Umjetnička zbirka obitelji Della Rovere otišla je posljednjem potomku Vittoriji, supruzi Ferdinanda II. de' Medicija, odakle je velikim dijelom prenesena u Firencu.

Bibliografija

Memorie Istoriche Concernenti la Devoluzione dello Stato d'Urbino alla Sede Apostolica dedicate all'Illustrissimo e Reverendissimo Monsignor Domenico Riviera. Urbino, 1723; pp. 380.

Vanjske poveznice

Filippo Ugolini, Storia dei conti e duchi d'Urbino.
Filippo Ugolini, Storia dei conti e duchi d'Urbino - volume 2.

[1] Branimir Glavičić, Epika Ivana Polikarpa Severitana, Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.17 No.1 Svibanj 1991., s. 192

[2] Umjetnička zbirka obitelji Della Rovere otišla je posljednjem potomku Vittoriji, supruzi Ferdinanda II. de' Medicija, odakle je velikim dijelom prenesena u Firencu.

[1]

[2]