Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Nasljednici kralja Tomislava

24. Nasljednici kralja Tomislava

Nije nam poznato, kada je umro kralj Tomislav. Njemu nestaje spomena iza godine 928. Tomislava je na hrvatskom prijestolju naslijedio kralj Trpimir, koji mu bijaše valjda brat. O Trpimiru pripovijeda nam njegov savremenik — bizantinski car Konstantin Porfirogenet — ovo: Za Trpimirova vladanja došao je iz Franačke u Hrvatsku neki čovjek po imenu Martin. Nije bio svećenik, ali zato veoma pobožan. Martin je u Hrvatskoj pravio mnoga čudesa; podjedno je Hrvate sklonuo, da obnove zavjet, što ga rimskomu papi položiše prigodom svoga pokrštenja: da naime ne će provaljivati u tudje zemlje. Čini se, da je ova obnova zavjeta bila učinjena povodom ratova, koje su Hrvati posljednjih 50 godina vodili s Mlečanima na moru i sa Bugarima na kopnu.

Ne znamo točno, kada je umro kralj Trpimir. Sigurno je samo to, da najkasnije god. 940. počinje u Hrvatskoj vladati kralj Krešimir. I to razabiremo iz imenika splitskih nadbiskupa. Ondje naime stoji zabilježeno, da su u vrijeme splitskoga nadbiskupa Ivana VIII., koji je umro god. 940., u Hrvatskoj vladali najprije Trpimir, a kasnije Krešimir. Savremeni bizantinski car Konstantin Porfirogenet veli, da je Krešimir bio sin Trpimirov. Isti car piše, da je hrvatsko kraljevstvo bilo još na prijašnjoj visini i moći. Hrvatska je naime imala na kopnu veliku vojsku (car veli upravo: 100.000 pješaka i 60.000 konjanika), a na moru jaku mornaricu (180 ratnih ladja). Ipak nijesu Hrvati vodili navalnoga rata.

Po nekom ne posve sigurnom izvoru podigao je kralj Krešimir I. sebi novu prijestolnicu u Solinu kod Splita. Ovdje je njegova žena Jelena dala sagraditi dvije crkve (sv. Stjepana i sv. Marije), u kojima će se pokapati kraljevi hrvatski. Po tome izvoru umrla je kraljica Jelena god. 954. Naprotiv držimo, da je njezin muž kralj Krešimir umro izmedju god. 945. i 948. Naslijedio ga je njegov sin Miroslav. Ovaj bijaše valjda još malodoban, kad je mogao u državi toliko osiliti ban Pribina. Samo četiri godine vladao je kralj Miroslav, koga dade ubiti premoćni njegov ban Pribina. O tomu nam savremeni bizantinski car Konstantin Porfirogenet pripovijeda toli živo, kao da se ovo ubojstvo dogodilo upravo onda, kad je car pisao svoju povijest. Drži se pak, da je car svoju povijest pisao izmedju god. 949. i 952.

Poslije ubojstva kralja Miroslava nastadoše u mladoj kraljevini Hrvatskoj veliki nemiri. Valjda se ban Pribina htio uspeti na hrvatsko prijestolje, te je u tome nastojanju svome nailazio na jak otpor. Ove smutnje bijahu veoma štetne za mladu kraljevinu Hrvatsku. Cijeli naime krajevi počnu se kidati od Hrvatske, da ne budu pod vlašću ubojice Pribine. Time se najbolje okoristio srpski veliki župan Česlav Klonimirović, koji je zavladao nad Bosnom i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Možda je Česlava u tome nastojanju podupirao takodjer carigradski dvor. Vidimo naime, da Česlav priznaje vrhovnu vlast carstva bizantinskoga, pod koju sada dodjoše i spomenute hrvatske oblasti. Naravno da se uslijed toga znatno umanjila moć kraljevine Hrvatske. Bizantinski car Konstantin Porfirogenet u svojoj povijesti veselo ističe, da Hrvatska na moru »sada ima samo 30 ratnih ladja«, pa da je pao i broj pješaka i konjanika.

Poslije nekog vremena uspeo se na hrvatsko prijestolje kralj Mihajlo Krešimir, po svoj prilici brat nesretnoga Miroslava. Za kralja Mihajla Krešimira znademo, da je imao pobožnu i plemenitu suprugu, koja se zvala Jelena. Grobni spomenik ove kraljice otkrio je g. 1898. dr. Frano Bulić medju razvalinama crkve sv. Marije od Otoka u Solinu. Na grobnom spomeniku sačuvao se latinski natpis, koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako: »U ovome grobu počiva slavna Jelena, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana, koja je bila vladarica. Dne 8. listopada umrije u miru. Ovdje bješe pokopana 10. ožujka g. 976. od upućenja Gospodinova. Ona, koja je kraljevstvu za života bila majka, postade (majkom) sirota i zaštitnicom udovica. Čovječe, ovamo gledavši reci: Bože, smiluj se duši (njezinoj)!«

Spomenuti grobni natpis kraljice Jelene dokazuje nam, da je kralja Mihajla Krešimira na prijestolju naslijedio njegov sin Stjepan Držislav. Ova se promjena na hrvatskom prijestolju dogodila svakako prije g. 976., kada je umrla Stjepanova majka Jelena. Iz nadgrobnog naime natpisa razabiremo, da je kraljica Jelena barem neko vrijeme bila udovica.

Ne ćemo pogriješiti, ako uzmemo, da se kraljevina Hrvatska za vladanja kralja Mihajla Krešimira opet podigla iz nesreće, koja ju je zadesila prigodom nutarnjih smutnja iza ubojstva kralja Miroslava. U Srbiji je naime oko god. 960. umro veliki župan Česlav Klonimirović bez pravoga nasljednika. Već god. 971. postaje Srbija pokrajinom carstva bizantinskoga. Držimo dakle, da je sada Bosna s većim dijelom Crvene Hrvatske došla opet u okvir kraljevine Hrvatske. Nije nam se vratila Duklja, gdje je pod konac 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rodjak Česlava Klonimirovića.

Da je kraljevina Hrvatska ojačala na moru, vidi se iz ove činjenice: Arapski gusari opet uznemirivahu sela i gradove na hrvatskoj obali Jadranskoga mora. Radi toga sastave Hrvati oveću mornaricu, s kojom podju g. 969. protiv Arapa. Do bitke dodje kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano, gdje su Hrvati stekli sjajnu pobjedu.

Kralj Mihajlo Krešimir darovao je samostanu sv. Krševana u Zadru neko zemljište, koje se tada zvalo Ikulus, dočim se danas zove Diklo. Uz kralja Mihajla Krešimira spominje se njegov ban Pribina. Možda je to onaj isti ban, koji je nekada ubio kralja Miroslava. Pribina bijaše »moćan ban«, kako se upravo ističe u odnosnoj listini. S tim se opet slaže bilješka cara Konstantina Porfirogeneta, koji veli, da tadašnji hrvatski ban (Pribina) drži tri županije: Gacku, Liku i Krbavu. ^[1]

Godine 970. nalazimo na hrv. prijestolju kralja Stjepana Držislava. On je vladao do svoje smrti, koja ga je snašla oko g. 995. Njegov suvremenik bijaše u Bugarskoj silni car Samuel. Poput nekadašnjega cara Simeona htjede i Samuel, da osvoji čitav poluotok' balkanski. Samueiu podje za rukom, te je doista carstvu bizantinskom oteo mnoge pokrajine. Pod vrhovnu vlast Samuela dodje i Duklja, gdje je u to vrijeme vladao kralj Ivan Vladimir. Naravno da je ista pogibelj prijetila i Hrvatskoj. Zato kralj Držislav stupa u savez s Vazilijem II., carem bizantiustkim. Vazilije se tomu savezu radovao, pa za uzvrat daje Držislavu naslov »eparha« ili patricija. Časnim naslovom »eparha« običavaju carevi bizantinski odlikovati slavenske vladare i vojvode.^[2]

Pošto je car Samuel u Bugarskoj progonio i vlastite rodjake svoje, potraži njih 14 zakloništa u Hrvatskoj. Ovdje ih kralj Držislav gostoljubivo primi i nastani u podgradju grada Klisa. Bugarski bjegunci pripadahu rimokatoličkoj crkvi: zato po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina sabraše god. 994. izmedju sebe novce za gradnju lijepe crkve sv. Mihajla u Solinu. ^[3] U vrijeme kralja Stjepana Držislava bijaše hrv. banom Godimir. ^[4]

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Splitski sabori		Kralj Svetoslav

Bilješke / reference

1. Constantinus Porphyrogenetus; »De administrando imperio«, caput 30.
2. Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
3. Rački: Documenta, str. 23. i 24.
4. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustr.«, str. 62.