Jules Ferry
Jules François Camille Ferry (Saint-Dié-des-Vosges, 5. travnja 1832. – Pariz, 17. ožujka 1893.) je francuski političar i državnik koji je u dva navrata bio premijer Francuske, najznačajniji po svojoj antiklerikalnoj reformi obrazovnog sustava te snažnom zagovaranju kolonijalne ekspanzije.
| Jules Ferry | |
|---|---|
 | |
| Mandat 23. rujna 1880. – 10. studenog 1881. | |
| Predsjednik | Jules Grévy |
| Prethodnik | Charles de Freycinet |
| Nasljednik | Léon Gambetta |
| Mandat 21. veljače 1883. – 6. travnja 1885. | |
| Predsjednik | Jules Grévy |
| Prethodnik | Armand Fallières |
| Nasljednik | Henri Brisson |
| Rođenje | 5. travnja 1832. Saint-Dié-des-Vosges, Francuska
|
| Smrt | 17. ožujka 1893. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | Républicain modéré |
| Supružnik | Eugénie Risler |
| Zanimanje | advokat |
| Vjera | ateizam |
Rođen u mjestu Saint-Dié-des-Vosges 1832. godine, Ferry je studirao pravo u Parizu te je 1854. godine primljen u odvjetničku komoru. Kao republikanac, brzo se specijalizirao za branitelja, ali je njegova pravnička karijera bila kratkoga vijeka. Ferry se ubrzo politički angažirao te je postao poznat po svojim javnim kritikama Drugog Carstva, posebice onima koje je pisao za novine Le Temps, a koje su kasnije sabrane u zbirku Hausmannove fantastične priče (1868.). Glavna meta njegovih kritika bio je Georges-Eugène Haussmann, tadašnji prefekt departmana Seine.
Nakon pada Napoleona III, Ferryjev utjecaj raste. Tokom Francusko-pruskog rata, bio je prefekt departmana Seine, a u studenom 1870. godine imenovan je gradonačelnikom Pariza. Nehumani uvjeti u gladi i opsadom pogođenom Parizu doveli su do toga da je Ferry dobio nadimke "Ferry-Famine" i "Ferry l'affameur", a koji će ga pratiti do kraja života. Kratko je bio poslanik u Grčkoj, a ona je šest godina bio dio republikanske opozicije konzervativnom predsjedniku Mac Mahonu. Godine 1879. bio je dio Waddingtonove vlade, a njegov politički vrhunac započeo je 1880. godine kada je prvi put izabran za premijera, što mu je ponovo pošlo za rukom 1883. godine. U tom je periodu istovremeno bio i ministar obrazovanja, odnosno ministar vanjskih poslova. Njegov drugi premijerski mandat završio je 1885. godine.
Ferryjevo političko djelovanje najviše traga ostavilo je na obrazovanju i kolonijalnoj politici. Tokom 1881. i 1882. godine, Ferry je donio paket zakona kojima je u Francusku uvedeno slobodno, laičko (odnosno, sekularno) i obvezno školstvo. Izbacivanje Crkve iz obrazovanja nije bila jedina antiklerikalna mjera Ferryjeve vlade. Serijom dekreta, Ferry je raspustio isusovce i sve ostale denominacije koje nisu bile uređene Konkordatom iz 1801. te im eksplicitno zabranio da vode ili predaju u bilo kojoj obrazovnoj ustanovi. Uz to, upravo je Ferry, zajedno s još nekolicinom kolonijalnih entuzijasta, zaslužan za drastičnu ekspanziju francuskog kolonijalnog imperija. Za njegova je mandata Francuska proširila svoj teritorij na Tunis, Madagaskar, Kongo te kolonije Tonkin i Annam u Vijetnamu. Kolonijalna politika je stvarala rupe u državnom proračunu što se nije svidjelo francuskim građanima. Veliki izdaci potrebni kako bi se dovršila kolonizacija Tonkina izazvali su bijes francuskih građana koji je u ožujku 1885. doveo do Ferryjeva ekspresnog uklanjanja s funkcije. Iako nepopularan, Ferry je 1891. izabran u Senat, a dvije godine kasnije imenovan je njegovim predsjednikom.
Ostao je utjecajna ličnost u republikanskim krugovima te je bio direktna opozicija generalu Boulangeru. Kada je Jules Grévy podnio ostavku, Ferry je bio jedan od kandidata za njegova nasljednika, ali nije dobio podršku radikala pa se povukao u korist Sadija Carnota.
Dana 10. prosinca 1887., duševni bolesnik i bulanžist po imenu Aubertin pucao je na Ferryja iz revolvera. Iako je preživio, vjeruje se kako je Ferry 17. ožujka 1893. godine umro upravo zbog komplikacija vezanih uz taj pokušaj atentata (uzrok smrti bile su srčane komplikacije). Pokopan je u Saint-Diéu s državnim počastima.
Bio je mason te član lože za Alsace-Lorraine, osnovane 1782. godine u Parizu.
