Aplikacijsko programsko sučelje
Aplikacijsko programsko sučelje (hrvatski), aplikacijski programski interfejs (bosanski) ili aplikacioni programski interfejs (srpski), kratica API, je skup programskih specifikacija koje određuju kako softverske komponente međusobno interagiraju.
Pored pristupa bazama podataka ili računalnom hardveru, kao što su tvrdi disk ili grafičke kartice, API se može koristiti za olakšavanje programiranja grafičkog korisničkog sučelja. U praksi API najčešće dolazi u obliku biblioteke koja sadrži specifikacije za funkcije, strukture podataka, klase objekatâ i varijable. U nekim drugim slučajevima, pogotovo za SOAP i RESTful usluge, API dolazi kao samo specifikacija udaljenih poziva eksponiranih korisnicima API-ja.[1]
API se može specificirati na razne načine, primjerice kao međunarodni standard (npr. POSIX), kao dokumentacija proizvođača softvera (npr. Microsoftov Windows API), kao biblioteka programskog jezika (npr. Standardna Biblioteka Šablona u C++, ili Java API).
API treba razlikovati od ABI-ja - API je specificiran na osnovu izvornog kôda, dok je ABI binarno sučelje. Na primjer POSIX je API, dok je Linuksova Standardna Baza ABI.[2]
Česta upotreba API-ja je unutar SDK-a (engl. Software Development Kit), tako da SDK-ovi uključuju API zajedno sa drugim alatkama poput kompajlera ili linkera. Unutar SDK-a, API funkcije se koriste kao građevinski blokovi iz kojih se pravi računarski program. Npr. SDK za Java programski jezik sadrži J2SE API i javac kompajler, dok J2EE SDK, potreban za razvoj npr. WWW aplikacija, je dodatak Javinom SDK-u i sadrži dodatni API između ostalog za HTTP protokol potreban za web aplikacije.
Reference
uredi- ↑ „Customer Information Manager (CIM)” (PDF). SOAP API Documentation. Authorize.Net. July 2013. Arhivirano iz originala na datum 2013-06-20. Pristupljeno 27. 09. 2013.
- ↑ Stoughton, Nick (April 2005). „Update on Standards” (PDF). USENIX. Pristupljeno 04. 06. 2009.