Pamćenje

Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je uvelike značajno za čovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije, a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije.

Vrste pamćenja

Postoje tri vrste pamćenja:

Epizodičko pamćenje – pod epizodičkim pamćenjem podrazumijevamo sjećanja na događaje koje je netko doživio ili koji su se dogodili u njegovoj blizini. Epizodičko pamćenje se odnosi na vremensko određivanje zbivanja pojedinih događaja, dakle postavlja se pitanje kada i gdje smo usvojili neku informaciju (npr. što smo jeli za doručak...)

Semantičko pamćenje – informacije koje su pohranjene u epizodičko pamćenje dalje sele u semantičko pamćenje. Za semantičko pamćenje možemo reći da se odnosi na opće znanje za razliku od epizodičkog. Dok smo u epizodičkom pamćenju događaje doživjeli, u semantičkom ih nismo doživjeli, ali ih znamo kao neke opće činjenice (npr. da je Shakespeare napisao "Hamleta"). Semantičko pamćenje je nužno za uporabu jezika, odnosi se na pamćenje značenja riječi i pojmova, gramatičkih pravila za slaganje rečenica itd.

Proceduralno pamćenje – proceduralno pamćenje ili pamćenje vještina sadrži znanje o tome kako se nešto radi ili izvodi. Neke vještine poput vožnje bicikla, plivanja, gašenja svjetla i sličnog ne zaboravljamo nikako tijekom života.

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze:

Kognitivna faza – treba shvatiti sve što treba napraviti pri usvajanju vještine.

Faza povezivanja – određivanje najdjelotvornijeg načina povezivanja pojedinih radnji u jednu cjelinu. Sve manje se koriste verbalni aspekti pamćenja (npr. prva brzina dolje, druga gore...), a sve se više koriste motorički aspekti pamćenja.

Automatsko odvijanje vještine – do nje se dolazi dugotrajnom vježbom koja stvara naviku (automatizam) te zahtjeva samo minimum svjesne kontrole.

Tri procesa pamćenja

Kodiranje – informacije koje želimo zadržati u pamćenju se kodiraju u kratkoročnom pamćenju. Te informacije se moraju promijeniti tako da budu smislene i da imaju logički slijed, kako bi se mogle pohraniti i poslije pronaći. Ta promjena informacija pri pamćenju u oblik koji se može pohraniti i poslije pronaći zove se kodiranje. Na takav način se informacije pripreme za pohranu u dugoročno pamćenje. Kodiranjem nastojimo smanjiti količinu informacija odbacujući nevažno i redundantno, te time olakšavamo buduće pronalaženje informacija.

Kodiranje je jedinstveno za svaku osobu, svaka osoba će različito kodirati određenu informaciju na svoj način (npr. istu priču pet ljudi ispričat će po sjećanju na pet različitih načina). Postoji i semantičko kodiranje, a to je pohranjivanje podražaja na temelju njihova značenja.

Pohranjivanje – druga faza procesiranja informacija je pohranjivanje, a to je održavanje informacija tijekom vremena. Da bismo što bolje zadržali informacije u pamćenju dobro je ponavljati. Naše znanje o funkcioniranju našeg pamćenja psiholozi nazivaju metamemorija. Ona omogućava učinkovito kodiranje, pohranjivanje i dosjećanje informacija.

Pronalaženje – treći proces pamćenja je pronalaženje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje u svijest. Pronaći informaciju će biti lakše ako smo je kodirali na što kvalitetniji način (npr. koristeći semantičko kodiranje).

Smetnje pamćenja

Smetnje pamćenja se uglavnom kategoriziraju na tri načina:

Prema nazivu bolesti
Prema mjestu mozgovnog oštećenja
Prema funkcionalnom oštećenju mozga

Amnezije

Općenito smanjena mogućnost pamćenja zove se hipomnezija, a poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju zove se hipermnezija. Kod starijih ljudi mogu se pojavljivati lažna sjećanja ili paramnezije, koje nastaju tako što se praznine u sjećanju popunjavaju izmišljenim podacima. Tu se ubraja i fenomen „deja vu“ pri čemu imamo dojam da se odvija ono što smo već doživjeli.

Znamo da se nakon potresa mozga ne možemo sjetiti događaja koji su se zbili neposredno prije i to se naziva retrogradna amnezija. No znatno veći problem je anterogradna amnezija – nemogućnost stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Ova se bolest može javiti i kao posljedica dugotrajnog konzumiranja alkohola (nedostatak vitamina B).

Baddeley razlikuje primarnu i sekundarnu amneziju. Primarna amnezija se odnosi na jak deficit u dugoročnom pamćenju bez manjkavosti u ostalim aspektima, dok se sekundarna amnezija odnosi na probleme s dugoročnim pamćenjem koji se pojavljuju kao posljedica deficita ostalih procesa (npr. smanjena ili potpuno izgubljena mogućnost razumijevanja govora ili smetnja pažnje).

Amnezije se odnose samo na epizodičko pamćenje, dok semantičko ostaje neoštećeno.

Postoje i normalne promjene pamćenja uzrokovane starenjem i patološke promjene poput senilne demencije (skleroza).

Osim amnezija poznata je i Alzheimerova bolest koja se očituje smetnjama u semantičkom pamćenju, te Korsakovljev sindrom čiji je simptom anterogradna amnezija, a veže se uz oštećenja limbičkog sustava.