Tresetište
Tresetišta ili tresave su mokri životni okoliši. Stalni višak vode iz oborina ili iz podzemnih voda znači manjak kisika što dovodi do nepotpune razgradnje biljnih ostataka, koji se talože kao treset. Gomilanjem treseta živo tresetište "raste", uzdiže se. Biljne zajednice koje uspijevaju u takvim uvjetima nazivaju se cretovi, a najvažniju ulogu u njima imaju mahovine. Glavninu ovih biljnih zajednica čine mahovine roda Sphagnum, koji je po ovom staništu dobio hrvatski naziv mahovi tresetari.
Za razliku od tresetišta, u močvarama potpuna zasićenost vodom nije neprekidna. Povremeno isušivanje u močvarama rezultira potpunom razgradnjom organskih tvari u humus.
Rasprostranjenost
urediUvjeti koji pogoduju stvaranju tresetišta nalaze se svuda, no prije svega u Sjevernoj Americi, Sjevernoj Europi, sjevernoj i jugoistočnoj Aziji kao i u području amazonskog bazena (vidi [1]). Tu su nastala tresetišta različitih vrsta i u slojevima različitih debljinâ površine od ukupno 4 milijuna km² što čini oko 3% površine zemljinog kopna. Najbogatiji tresetištima su sjeverni dijelovi Rusije, Aljaske i Kanade.
Povijest korištenja tresetišta
urediTreset, materijal koji se skuplja u tresetištu, od davnina je iskapan, sušen i korišten kao gorivo.
Kao mokri elementi krajolika, tresetišta se ne mogu koristiti za poljoprivredu. No, oduvijek se pokušavalo kultivirati ih, prije svega odvodnjavanjem, uvijek u vrlo teškim uvjetima.
Jednim od najstarijih isušivanja tresetišta može se smatrati isušivanje Rimskog foruma. Na tom mjestu ranije se nalazila močvara u kojoj su se pokapali ljudi. Područje je isušeno gradnjom Cloace Maxime, dijela stare rimske kanalizacije.
Prvo sustavno kultiviranje tresetišta provodili su Cisterciti još u ranom srednjem vijeku, no isušivanje je prestalo već u kasnom srednjem vijeku, kao jedna od posljedica tridesetogodišnjeg rata.
Nedovoljno razumijevanje važnosti ovog staništa rezultiralo je u 20. stoljeću velikim melioracijskim zahvatima, u pravilu iniciranim i poticanim od strane pojedinih država. Tek tijekom zadnjih desetljeća spoznaja o vrijednosti tresetišta dovela je do pokušaja zaštite njihovih ostatakâ.