Upala
Upala ili zapaljenje, odn. inflamacija (lat. inflammatio), dio složenog biološkog odgovora organizma na štetne čimbenike, poput patogenih bakterija, oštećenih stanica (primjerice ishemija, nekroza) ili raznih iritansa (kemijskog, mehaničkog ili fizikalnog tipa). Još od Celsusa, četiri znaka akutne upale su bol (dolor), toplina (calor), crvenilo (rubor) i oteklina (tumor). Kasnije je dodan i gubitak funkcije (functio laesa) kao peti znak upale. Svrha upale je da pomogne organizmu u borbi protiv štetnog stimulusa, ali ponekad predstavlja zdravstveni problem sama po sebi, kada njena svrha nije sasvim jasna ili je potpuno kontraproduktivna (kronična upala ili akutna reumatska groznica) a upala je početak procesa liječenja. Upala nije isto što i infekcija, čak i u slučajevima kad je upala uzrokovana infekcijom.
Tipovi
urediS obzirom na trajanje, upala može biti akutna ili kronična. Akutna je upala početni odgovor tijela na štetan čimbenik (noksu) a karakterizira ju povećan dotok krvi koji onda dovodi do izlaska plazme i leukocita iz krvnih žila u pogođeno tkivo. Cijeli je niz procesa u organizmu koji dovode do razvijanja upalne reakcije, a uključuju krvne žile, krvne stanice (tj. imunosni sustav) i stanice koje se inače nalaze u tkivima. Reakcija na upalu može biti lokalna (otok, crvenilo, nakupljanje leukocita) i sistemska (pojačana sinteza proteina akutne faze, porast tjelesne temperature). Akutna se upala može razviti u kroničnu, što dovodi do promjena u vrstama stanica prisutnima u pogođenom tkivu. Kronična upala je organizmu štetan proces jer može dovesti do ateroskleroze, reumatoidnog artritis i tumora, zbog čega je upala dobro reguliran proces, a poremećaj u procesu upale rezultira bolešću.
U medicinskoj nomenklaturi, općenito je pravilo da upale završavaju nastavkom –itis. Tako je upala ždrijela faringitis, upala sinusa sinusitis, upala bubrega glomerulonefritis. Iznimka od ovog pravila je upala pluća, pneumonija ili gnojna upala koze-impetigo.
Stanična komponenta
urediStanice koje sudjeluju u upalnoj reakciji mogu biti porijetlom iz krvi ili pak sastavni dio tkiva. Stanice koje su dio tkiva su makrofagi, mastociti i plazma stanice te potporne stanice endotela, vezivnog tkiva i glatkog mišićja. Stanice koje iz krvi dolaze u pogođeno područje su leukociti (koji mogu biti granulirani ili ne) te krvne pločice ili trombociti. Granulirani leukociti obuhvaćaju neutrofile, bazofile i eozinofile, dok su negranulirani monociti i limfociti. Pretraga krvi koja prikazuje udjele pojedinih vrsta bijelih krvnih stanica naziva se diferencijalna krvna slika i često može ukazati o kakvom se obliku uzročnika upale radi.
Neutrofili čine većinu leukocita. Ime su dobili po tome što se pod mikroskop bojaju neutralno, za razliku od eozinofila ili bazofila. Ovisno o starosti, jezgra im može biti u tri ili više režnjeva. Imaju sposobnost aktivnog kretanja i najpokretljiviji su leukociti.
