Villa Rotonda
Vila Rotonda (talijanski: La Rotonda) je renesansna ladanjska kuća arhitekta Andrea Palladia iz 1569. godine, u okolici Vicenze. Vila Rotonda je bila prva ladanjska kuća s kupolom, od mnogih koje su uslijedile. Osobito za vrijeme paladijanizma u arhitekturi 18. stoljeća u Engleskoj i Americi.
Povijest
uredi
Iste godine kada je dovršio slavnu crkvu San Giorgio Maggiore Andrea Palladio je počeo graditi ovu slavnu vilu u neposrednoj blizini Vicenze prema svom projektu iz 1550. godine. Nakon dovršetka 1569. godine, vila je prozvana "rotondom" jer je na njoj dominirala kupola inspirirana jednom drugom rotondom (kružnom dvoranom), rimskim Panteonom. Kada ju je kupila bogata venecijanska obitelj Capra 1591. godine, postala je poznata kao "Vila Capra".
Osobitosti
urediVila je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila u Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i skladna vila je bila potpuno originalna.
Premda su vile uvijek bile projektirane kao stambene zgrade na farmi, Palladio je projektirao ovu vilu prije svega za odmor i uživanje u prirodi. Kao i kod drugih vila, glavne stambene prostorije bile su na drugom katu, dok su se na donjem nalazili kuhinja, skladište i ostale uslužne prostorije, ali dominirala je centralna kružna prostorija za prijeme i zabavu. Kako bi omogućio stanarima da što više uživaju u pejzažu, napravio je ulazni trijem sa stubištem, ukrašen jonskim stupovima, na sve četiri fasade zgrade.
Građevina je centralna, kvadratnog tlocrta, s kupolom nad središnjom prostorijom i trijemom na svakoj strani. Čitavim volumenom dominiraju ulazni trijemovi, koje središnji volumen raščlanjuju, produžuju u krakove. Sve četiri fasade su iste i to ponavljanje oblika četiri puta dijeli vrijeme obilaska u četiri puta ponovljenu sekvencu i naglašava čin ulaska. No, ulazak postaje dvosmislen jer se ulaskom dolazi do vrata koje vode van, i sam ulazak postaje poziv na izlazak.
Upravo istodobnim negiranjem boravka kao zaustavljenosti na nekom mjestu i smisla kretanja Palladio je stvorio najbolji primjer manirističke arhitekture koji kao da tjera stanara da ne miruje, nego da se kreće prema vani, prema prirodi. Palladio je unio određenu dinamičnost u arhitekturu, građevina više nije statična s glavnim pročeljem i leđima, njena su sva četiri pročelja jednako vrijedna, što je snažna odlika manirizma (neodređenost, nemirnost).
Povezano
urediIzvori
uredi- Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
- Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529 Uneseni ISBN nije važeći.
- Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1994. ISBN 953-0-20203-2
