Činjenica - faktum (lat. factum od facere, činiti), k tome: faktično (činjenično) i gaktičnost ili fakticitet (činjeničnost); od iste osnove potječe i faktor (činilac, tvorac;.uzrok, pokretna snaga) je nešto što se stvarno dogodilo ili je doista tako. Uobičajeni test za provjeru činjeničnosti nekog iskaza je provjerljivost, odnosno da li se može dokazati da iskaz odgovara iskustvu. Provjera činjenica se obično obavlja korištenjem standardnih priručničkih i enciklopedijskih djela. Znanstvene činjenice se provjeraju ponovljivim eksperimentima.

Filozofsko tumačenje. "Faktum se može različito interpretirati i opisati u njegovoj genezi, ali se ne može logički deducirati. O faktičnosti se govori prvenstveno s obzirom na čovjekovo djelovanje u povijesti. U Bitku i vremenu Heidegger je prvi put postavio zahjev za 'hermeneutikom faktičnosti'. Faktičnost je prema njemu utemeljena u faktumu opstanka. "Pojam faktičnosti uključuje u sebi: bitak u svijetu (das Inderweltsein) 'unutarsvjetovnog biča', doduše tako, da to biće može sebe razumjeti kao u svojem 'udesu'("Geschick") povezano s bitkom bića što ga ono susreće unutar svojeg vlastitog svijeta." Ta 'bačenost u svijet' sastoji se u tome, da čovjek zatiče sebe rođenog u nekoj konkretnoj situaciji koju on sam nije oblikovao, ali je njegova zadaća da je dalje oblikuje. Kao 'onaj koji je bačen' u svijet čovjek 'nabacuje' svoje mogućnosti na osnovu izlaganja (hermeneutike) svoje faktične situacije. U tom smislu 'opstanak egzistira faktički'. (v. egistencijalizam)

I. Kant faktum uzima prvenstveno u značenju koje on ima za praktično djelovanje i slobodu našeg uma. Faktum čistog uma je moralni zakon koji omogučuje čovjeku njegovu slobodu.

Naravno, osim značenja faktuma u području slobodnog djelovanja, faktičnost se često uzima kao slučajnost u suprotnosti prema logičnosti (logicitetu). O faktumu kao onom što je učinjeno ili postavljeno često se govori u smislu pozitivizma puke empirijske činjenice bez obzira na njezinu bit. Kada se činjenice razdvajaju od biti onda se faktum shvaća kao slučajnost, koja prema svojoj biti može biti i drugačija nego što jest, a bit sama kao ono što ne može biti drugačije nego što jest, dakle kao nužnost. Još je i rani Husserl u tom smislu odvajao bit i činjenicu, da bi u svojoj kasnijoj fazi napustio ne samo svoj transcedetalni esencijalizam biti i pozitivne činjenice nego i dugo zastupani tzv. 'transcedentalni pozitivizam' i formalnu ontologiju, a zagovarao tezu, da svijeta života zbiljski ne može biti bez posebno svijesnih bića i objekta u kojima se svijet pokazuje u perspektivi horizonta te da svijet nije zauvijek određen nikakvom ontologijom ili nekom mathesis universalis. To na drugoj strani znači da ni faktum nije općenito pozitivan niti zauvijek dan nego za-visi od svijeta kao horizonta horizonta. U skladu s tim horizont horizonta Husserl naziva 'apsolutnim faktumom' ili 'profaktumom' svijeta života. Taj 'apsolutni faktum' Landgrebe tematizira ne samo kao činjenicu reflektiranja naše svijesti nego i kao način obistinjavanja mogućnosti samokretanja tijela (Leib). Štoviše, apsolutni faktum kao način bitka profungirajuće subjektivnosti centriran je u tijelu, u 'ovdje' i 'sada', pa nije svijest nego je tijelo ona 'apsoluno nulta točka' na kojoj je orijentirana sva historijska faktičnost. Tijelo je 'apsolutno nulta točka' zbog toga jer iza njega se ne može ići dalje. U tijelu je centriran apsolutni faktum, to znači da od njega kao apsolutno određenog položaja i kretanja tijela u prostoru i vremenu polazi svaki posredovani faktum." (A. Pažanin). ko god je ovo napisao svaka mu cast.

  NODES