Đorđe Balašević

Đorđe Balašević - Đole
Đorđe Balašević - Đole
	Đorđe Balašević
Lični podaci
Datum rođenja	11. 5. 1953.
Mjesto rođenja	Novi Sad, SAP Vojvodina, SR Srbija, Jugoslavija
Datum smrti	19. 2. 2021. (dob: 67)
Mjesto smrti	Novi Sad, SAP Vojvodina, Republika Srbija,
Zanimanje	pjevač, kantautor
Muzički rad
Period aktivnosti	1977-2021
Žanr	Disco; Pop
Instrumenti	vokali, gitara
Diskografska kuća	ZKP RTLJ, Jugoton, PGP RTB, Diskoton, UFA Media, Hi-Fi Centar, Salayka

Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. maj 1953. - Novi Sad, 19. februar 2021.), bio je srpski i jugoslavenski pjevač^[1] i kantautor, te kompozitor balada i šansona.

Biografija

Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen, ali ...do sada sam se navikao... reći će. Što se tiče djetinstva sam Balašević tvrdi u jednom intervjuu kako je imao ...sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav. Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako u njoj definitivno žive dobri duhovi. "Sagradio ju je moj pradeda koji nije bio Balašević. Od tada je u njoj sretno odraslo četiri, sada i peta generacija. Samo kraće razdoblje živeo sam s roditeljima u središtu Novog Sada, valjda zato da baka i deda mogu biti malo sami, a valjda i zato što se smatralo da je život u zgradi simbol nekog višeg standarda, jer imali smo - rolete na prozorima!"

Balaševićeva ulica u Novom Sadu

Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda. O tome Balašević kaže: "Sigurno je da tada u porodici nije bilo Mađara, no moj se deda Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao k matičaru i pazario ovo -ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj deda izračnao. Tako ja imam mađarske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, no mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung. Kako su u obitelji generacijama svi imali sinove jedince, Đorde nije imao mnogo rodbine, osim majčina brata Tomislava, koji je umro ubrzo po Đorđevu rođenju. Smatra kako to i nije loše jer im barem niko nepozvan nije mogao banuti u kuću za praznike, a i s darovima je uvek dobro prolazio i o tome kaže: U obitelji su se slavili svi sveci, i najteži udarac za mene bi bio kad bi pravoslavni i katolički Uskrs padali na isti dan, jer nisam mogao biti na dva mesta istodobno. Glavne darove dobivao sam od dede Đure Doleneca i bake Ilone koji su bili vrlo galantni, iako su ih djed Baloš i baka Milanka pokušavali pratiti koliko su mogli. Često mi je djed znao pričati i promrsiti: "Što si dobio od njih?", kako bi se mogao barem malo ravnati. Doista mogu o svojoj porodici reći sve najlepše, iako svi već oru nebeske njive. Majka mi je umrla 1980., dok sam bio u vojsci, a stari 1987. i mislim da bi umro s malo više smeška, da je mogao doživeti još koju godinu. On je, naime, bio dete iz dobre kuće, studirao je arhitekturu u Pešti i, eto, umro je prepadnut u uverenju da je socijalizam i komunizam sistem koji će vladati svetom. Ponekad mi je zbog njega žao, ali opet, da je morao doživljavati sve ove stvari koje mi doživljavamo, možda bi po malo umirao svaki dan".

Iako je imao za to vrijeme vrlo napredne roditelje i majku koja ga je upućivala na poeziju i prve knjige koje je valjalo pročitati Đorđe je imao, baš kao u svojoj pjesmi, podosta problema u školi. Danas to Balašević ovako opisuje:" Istina je da sam jednom izbačen iz gimnazije, ali nisam baš, kao u pesmi, padao tri - četiri puta. Naime, koliko god sam posle bio tolerantan, toliko sam u pubertetu bio incidentan igrač, morao sam oponirati profesorima. Najveći su mi problem bili neopravdani sati u proleće. Imao sam bicikl i čim bi se pojavilo sunce u maju, seo bih na njega i otišao na Dunav, na pecanje. Imao sam u to vreme prijatelja, Joea Taylora, ginekologa iz Gane, koji je, valjda iz verskih razloga, jeo mnogo ribe. Kako ja tu ribu nisam smio nositi kući, jer su svi mislili da sam u školi, s Joeom sam sklopio svojevrsan deal: ja njemu ribu, a on će mi pisati ispričnice. I zaista sam imao opravdanje za 80-ak sati. Međutim kad su mog oca nazvali iz škole da to provere, on je začuđen rekao: "Ne, pa on nije bolestan, on ide u školu!" I tako me, zapravo, on i izbacio zbog svog shvaćanja pravde i poštenja. To vam je ta generacija "kako-se-kalio-čelik". Ja sam tu školu ipak završio, posle sam čak upisao fakultet, postigao izniman prosek, a onda snimio "U razdeljak te ljubim" i prestao dolaziti čak i na famozne igranke u holu novosadskog fakulteta. Čitao sam mnogo knjiga, ne onih za lektiru već knjige koje bi mi preporučila majka. Od nje sam, verovatno povukao tu sanjalačku crtu. Jer, Balaševići su mnogo prizemniji, čestiti, vredni trgovci i od njih sam nasledio samo visoki krvni pritisak."

Odrastao u Salajki, dijelu grada poznatom po malo žešćim momcima i još najmlađi od njih, uvijek je uživao svojevrsnu protekciju s užitkom glumeći mangupa na lokalnom korzu. Iako, po vlastitom priznanju, nije bio kao oni jer se izrodio u pjesnika, u 14. godini života doživio je neugodnosti koja ga je uvjerila da mu društvo gitare odgovara više od lokalnih mangupa: ''Bili smo klinci i često smo se tukli. No, mi smo tada izmenili nekoliko šamara, svi bismo ostali na nogama baš kao u lošim filmovima. No, jednom me zveknuo dečko, stariji od mene i to tako da mu nisam ni stigao, štono kažu ni fala kazati. Porečko sam se s jednim dečkom iz razreda oko neke devojke, i tada iz čista mira odnekud se pojavio ovaj stariji i rekao mi: "Ne volem kad netko tuče klince!". Valjda sam mu djelovao starije od onog drugog, jer me udario tako da mi je slomio nos, pa nekad u pesmama vučem na Tota Cotugna, a operacija bi mi mogla drastično promeniti glas". Sa slomljenim nosom Đole se odlučio okaniti tučnjava, iako još nije shvatio čime bi se mogao baviti: "Zapravo, od malena sam osetio da u sebi nosim neku svoju pesmu kao neku novu boju koju nitko ne zna i koju ne možeš objasniti onima koji znaju samo crvenu, plavu i žutu, i shvatio sam da je pokušam negdje nacrtati, povući, da ja moram tu pesmu isterati iz sebe da bi je drugi shvatili. Stalno sam zapravo bio uveren kako je nemoguće da ta pesma već ne postoji, mislio sam da svi nose te pesme u sebi. Stalno sam sumnjao u sebe - jer, dovraga, to je tako lako kako se tih stihova netko već prije nije setio. Devojke su me gledale čudno, a momci su bili puni zavisti, a i jedno i drugo je odličan osećaj".

Dobri dečko Balašević gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao vanredno. Nakon završene srednje škole upisao je zemljopis na Prirodno-matetamičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je postati - nogometaš. Ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi inspirirala je Balaševića da napiše svoju prvu pjesmu "Otkud muva". Zatim je počeo pisati prepjeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se "snalazio" na gitari, otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je akustičarskoj grupi Žetva s kojom je rujna te godine snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim. Pjesma je preko noći postigla ogromnu popularnost tako da je singl prodat u 700.000 primjeraka. Žetva se vrlo brzo počela pretvarati u festivalsku grupu strpanu u orkestarske aranžmane, pa ih početkom 1978. godine Balašević napušta i s Vericom Todorović osniva "Rani mraz". Budući da se nisu rastali kao prijatelji, novu grupu je nazvao inspirirajući se sibirskom poslovicom: Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza. S pjesmom Moja prva ljubav grupa Rani mraz sudjeluje na festivalu Opatija 78. Tokom te godine "Rani mraz" izbacuje seriju hit singlova, meteroskom brzinom osvajaju tržište i postižu impresivne naklade. Balaševićevi osjećajni tekstovi i jednostavne melodije donose osvježenje na posustaloj zabavnoj sceni, a predstavljaju i dobru spregu s pop glazbom. Uoči snimanja pjesme "Računajte na nas" pridržuju im se bivši članovi grupe Suncokret - Biljana Krstić i Bora Đorđević. Zahvaljujući drukčijem tretmanu revolucije u odnosu na uobičajene soc-realističke pjesme Računajte na nas ubrzo biva promovirana u generacijsku himnu koja se troši u svakoj pogodnoj prilici.

Poslije dva mjeseca rada s Ranim mrazom u ljeto 1978. godine, Bora Đorđević napušta grupu svjestan razlike u autorskom senzibilitetu između njega i Balaševića i formira Riblju čorbu. Uoči snimanja debi albuma grupu napušta i Verica Todorović. S ploče se izdvajaju pjesme Sve je dobro kad se dobro svrši, Mnogo mi znači to, Neki novi klinci i Drago mi je zbog mog starog. U njima se ostvaruje kompletan okvir formule za Balaševićevu budućnost: nostalgija, nježne slike i baladičnost uz razrađenu fabulu. U ljeto 1979. godine Balašević i Biljana Krstić nastupaju po Jugoslaviji, a prati ih grupa "Neoplanti" za koju Balašević povremeno piše tekstove. Na koncertima, između pjesama, Balašević drži duge monologe na aktualne teme, kao što je susret s fantomskim vozačem Porschea na beogradskom trgu Slavija, a neizbježna je i proširena verzija Snaše na salašu koja poprima karakter duhovite monodrame. S njim se na nekim svirkama pojavljuju pjesnici Mika Antić i Pero Zubac. Na festivalu Split 79 Balašević osvaja prvu nagradu pjesmom "Panonski mornar". U septembru 1979. godine svoju popularnost potvrđuje na osam rasprodatih koncerata u beogradskom Domu sindikata. U to vrijeme Zdravku Čoliću daje pjesmu "Zbog tebe" i neke tekstove za album "Srebrnih krila" "Sreo sam ljubav iz prve pjesme". Krajem godine izlazi album "Odlazi cirkus" i to je posljednja ploča pod imenom Rani mraz.

Početkom 1982. godine Balašević objavljuje album "Pub" kojim zvanično započinje solo karijeru. Ploča opet bilježi uspješne pjesme: Boža zvani Pub, Pesma o jednom petlu, Lepa protina kći i Ratnik paorskog srca. Zimu s 1982. na 1983. godinu provodi na turneji i prvi put rasprodaje beogradski Sava centar. Polovinom prosinca 1983. godine objavljuje LP Celovečernji The Kid. Naredni LP 003 donosi nove hitove: Slovenska, Al' se nekad dobro jelo, Badnje veče i Olivera. Naredni album Bezdan Balašević radi s ekipom koja će mu ubuduće biti redovna studijska i koncertna potpora. LP producira Đorđe Petrović, a za aranžmane je zadužen klavijaturist Aleksandar Dujin. Na duplom živom albumu U tvojim molitvama - balade našli su se snimci s uspješnih koncerata u Zetri (Sarajevo, nobembar 1986.), Ledenoj dvorani (Zagreb, novembar 1986.), Sava centru (Beograd, decembar 1986.), Studiju M (Novi Sad, maj 1987.) i Šalati (Zagreb, juli 1987.). Uz snažnu potporu publike Balašević je otpjevao neke od svojih najupečatljivijih balada, a jedina nova pjesma Samo da rata ne bude snimljena je u studiju uz pomoć djece iz vrtića Sonja Marinković i osnovne škole Đ. Natošević. Sličnom glazbenom linijom Balašević nastavlja na ploči Pantha rei. Tako u pjesmi Soliter analizira političko-nacionalno stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. LP Tri posleratna druga koji je dobio podnaslov Muzika iz istoimenog romana snimaju 1989. godine Dujin, basista Aleksandar Kravić i muzičari iz Rijeke, gitarista Elvis Stanić (ex Linija 32,Denis & Denis, Dr Doktor) i bubnjar Tonči Grabušić. Na toj ploči Balašević se pozabavio karikiranom rap formom u pjesmi Sugar rap (Proces difrencijacije u kombinatu za proizvodnju i preradu šećerne repe). Na snimanju ploče Marim ja... pored redovnih suradnika, u novosadskom studiju juna 1991. godine sudjeluju Davor Rodik (pedal steel gitara), Nenad Januzović (udaraljke) i Josip Kiki Kovač (violina). Početkom rata Stanić i Grabušić prekidaju suradnju s Balaševićem i 1991. godine pokreću jazz rock sastav Elvis Stanić group. Ratne godine Balašević provodi sklonjen od javnosti i mobilizacije budući da vojne vlasti pokazuju veliku volju da ga pošalju na front, tako da za Novu 1992. godinu iz sasvim razumljivih razloga ne dolazi u Sava centar na svoj tradicionalni novogodišnji koncert. Istovremeno, zbog odbijanja da pođe u rat, Balaševićeve pjesme su prešutno zabranjene na državnom radiju i televiziji.

CD Jedan od onih života... snima krajem 1993. godine. Ploča donosi optimistički hit Ja luzer?, ali i pjesme inspirirane ratnim tragedijama Čovek sa mesecom u očima (posvećena u ratu razrušenom Vukovaru) i Krivi smo mi. U isto vrijeme objavljen je CD Najveći hitovi na kome su pjesme iz perioda od 1986. godine i sam Balašević ih je odabrao za kompilaciju. U to vrijeme njegovi koncerti postaju pravna javna čistilišta, budući da su govori vrlo oštre, ali duhovite priče s jasnim opozicionim stavovima. Poslije duže pauze CD Na posletku objavljuje početkom 1996. godine. Nove pjesme Regruteska, Namćor, Drvena pesma i Dođoška snimljene su uglavnom na akustičnim instrumentima uz sudjelovanje orekstra Sveti Đorđe, a upotrebljeni su fagot, oboa, truba i violina koje vjerno dočaravaju atmosferu Balaševićevih stihova. U Sava centru, svom tradicionalnom prostoru, Balašević je započeo s četiri nastupa koje je održao u oktobru i novembru 1992. godine. Prvobitna ideja je bila da tokom godine nastupa jednom mjesečno i da publici uz svirku nudi i redovne komentare. Kako su prvih šest nastupa bili vrlo uspješni, došlo se na ideju da organizira novogodišnje koncerte što je, najviše zahvaljujući publici, pretvoreno u tradiciju. Ti koncerti su svake godine izazivali sve veći interes, tako da je Balašević u zimu '96./'97. godine imao deset rekordnih rasprodatih svirki, te je zaključno s tom serijom u Sava centru nastupao oko osamdeset puta. Od 1994. godine Balašević povremeno drži koncerte u Sloveniji gdje postiže veliki uspjeh. Na te koncerte dolazi uglavnom publika iz Hrvatske. Pjesma Sloboda ne koju je snimio još u jesen 1992. godine, prvi put je zvanično objavljena na kompilacijskom disku Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga! (Radio Index 1997.) objavljenog povodom građanskog protesta koji se desio u zimu '96./'97. godine. U Sloveniji je objavljen uživo snimljen CD Da l' je sve bilo samo fol? snimljen na koncertu održanom 6. decembra 1996. godine u Mariboru. Godine 2000. objavljuje CD Devedesete.

Unatoč svim uspjesima Đorđe dugo nije imao podršku roditelja: ''Kao i prema svemu drugom, moji su roditelji i prema glazbi imali jasne stavove. Smatrali su su da se muzika uči odmalena, prvo sedam godina klavira, pa pevanje.... čak i mnogo godina posle, kad sam već imao nekoliko zlatnih ploča, ćale bi tvrdio kako tambura nije pravi način da se zarađuje za život. Posle je otišao u Budimpeštu za turističkog predstavnika, pa više nije mogao pratiti što se ovde događa. Kad bi mu rekli da sam pobedio na nekom festivalu, govorio bi: "Sine, sve će to proći kako je i došlo. Gledaj ti ovo od čega ćeš živeti." Jedan dan u Budimpeštu je došla neka ekskurzija iz Dubrovnika i on je bio zadužen da ih primi i pokaže tamošnje znamenitosti. Neko ga je pitao ima li on kakve veze s onim Balaševićem. "S kojim Balaševićem?", pitao je u čudu. Pa, s Đorđom, rekoše mu. "Imam veze, ja sam mu otac!", odgovorio je još sav u čudu. Deca su se nešto došaptavala i u jedan glas zapevala "Neke nove klince". Posle mi je u čudu pričao: "Oni su svi bili tamo i svi su znali tvoju pesmu." Mislim da me od tada ipak malo drukčije gledao iako me do kraja života pokušao uvjeriti da mi je budućnost u zvanju profesora geografije. Veoma mi je nedostajala roditeljska podrška, ali možda se baš iz inata izbrusio moj talent, iz neke podsvesne želje da se dokažem, skrenem na sebe pažnju. Moji roditelji nisi bili ni na jednom mom koncertu i do dana današnjeg uvek za njih imam dva prazna mesta.''

Svoju suprugu Olju upoznao je na igranci. Balašević Olju opisuje ovako: Tada mi se dogodilo nešto čudno: dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih upoznao, shvatio bih da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Medutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Međutim, prisjeća se, ''Olja je baš kao u pesmi došla tiho, nezvana, sama i ostala u meni zauvek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Pre studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovno ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samouslugama kad bi Podravka radila degustacije. Iako su nas novine barem sto puta rastavljale, nikad nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od Novog Sada. Ljubav mi se dogodila u doista teškom razdoblju života: majka mi je bila teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, bilo je vreme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio - Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje leto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?. Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već seo u svoj Golf, zaboravio letovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.''

No, prije vjenčanja Đorđa je čekala vojska, koju je odslužio u zagrebačkoj kasarni Maršal Josip Broz Tito, popularno tada zvanoj - Maršalka ili kako se danas zove vojarna Croatia. O vojsci će reći: Bilo mi je strašno zbog toga jer je bilo dovoljno preći jednu plavo - bijelo - crvenu rampu, pa da prestanu vrediti svi zakoni normalnog sveta. No i to je lakše prebrodio kad mu se u decembru 1980. rodila kćerka Jovana, a u maju sljedeće godine se i oženio. Tako je svako malo dobivao sedam dana dopusta. Vjenčanje Đorđa i Olivere je bilo posve neformalno. Olivera je bila u bijelim čizmicama, a Đole u trapericama i prsluku. Ubrzo se rodila i druga kćerka, Jelena. Sredinom 1990.-ih Đorđe će ponovo postati otac, rodit će se sin Aleksa. Iako tvrdi da je feminist drago mu je što ima sina jer kaže da mu je već dosadilo kupovati crvene haljinice i lutke.

S obzirom na njegovu specifičnu pojavu na jugoslavenskim prostorima zanimljivo je pročitati što o ovom, za sada, posljednjem ratu na ovim prostorima i tome kako se on odrazio na njega kaže Balašević: ''Ja sam čovek koji može primiti mnogo ljubavi, ali lako osetim i negativnu energiju. Devedesetih godina na nekim koncertima, iako su prošli posve korektno, nije bilo one hemije, čarolije izmedu mene i publike koju sam ranije uvek osetio. Znao sam da nešto nije u redu. Uplašio sam se da bi to moglo loše završiti. Zategnutost je bivala sve očitija, dok jednom u nekom gradu, u podne, pod suncem, uz plavu boju mora, nisam čuo kako meni i mojim muzičarima netko psuje srpsku majku. Jedino što sam znao, da rat nisu započeli moji prijatelji, znanci koje sam sretao putujući po prostorima bivše države, već neki drugi, zbog 'viših ciljeva', a ja nemam prava govoriti o tome. Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam, da su na barikadama uvijek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želio sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudelovati u svemu tome tako što - neću sudelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, usledili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu... No, moja obitelj je odlučila da ćemo sve to zajedno izdržati i podržala me u svim mojim postupcima. Pozvali su me u vojsku. Otišao sam advokatu i upitao ga, moram li ja ići u tu vojsku i što ako se ne odazovem pozivu. Objasnio mi je da mogu imati velikih problema, završiti u zatvoru. Nisam dugo dvojio - rađe u zatvor nego u vojsku. Najviše sam se brinuo za moje cure: hoće li izdržati taj pritisak koji je katkad bio nesnošljiv. Srećom, klinci su u školi bili iznad svega toga, pametniji od svojih roditelja. Jelena i Jovana nikad nisu doživele bilo kakvu neugodnost u školi. No nakon dve godine embarga na moju malenkost, bili smo gotovo na rubu egzistencije. Nisam mogao raditi, TV i radio stanice zatvorile su mi vrata, osim kad su me želeli blatiti. Sve što sam snimao u Jugoslaviji, bilo je za Jugoton i sarajevski Diskoton. Ipak znao sam da je to nešto što mora proći i da treba izdržati. Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu imao si pravo, a ja uopšte nisam želeo imati pravo, želeo sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi.''

U svojoj karijeri Balašević nije samo kantautor već je napisao scenarij i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: Tri posleratna druga, I život ide dalje (sve dalje odavde...), Dodir svile i Jedan od onih života. Za svoj rad dobio je Nagradu punoljetstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, nagradu Todor Manojlović za poseban umjetnički senzibilitet, a imenovan je i UNESCO-vim ambasadorom dobre volje. I na kraju još jedan citat koji se odnosi na njegovu publiku: ''Mnogo je ljudi koji vole moje pesme i oni za mene nisu samo publika. Omogućili su mi da živim od svog talenta, radim ono što volim, u čemu uživam i, na kraju krajeva, da živim od toga.''

Festivali

Rijetki nastupi na festivalima, uglavnom Splitski festival, Festival Opatija i Zagrebfest. Grand Prix Splitskog festivala 1979. u Večeri dalmatinskih šansona za pjesmu "Panonski mornar".