Faraon
Faraon u Bibliji kod grčko-rimskih autora podrazumijeva vladare Egipta. Naziv potiče od egipatske riječi "Per aa" (doslovno "velika kuća"), što izvorno ( kako proizlazi iz hebrejskog originala Biblije) nije ni naziv vladara, ni osobno ime, nego oznaka za palaču. "Velika kuća" je određivala poreze koje su morale plaćati "male kuće" (obični ljudi) , hramovi i veleposjednici.
Oznaka faraon za osobu kralja počinje tek sa Tutmozesom III. kao vladarska titula uz vlastito ime napisano u kartuši od 22. dinastije. Stvarna titula vladara je bila "Nesut" ili "Nisut". To je zapravo značilo "Vladar papirusa" i odnosilo se u stvari samo na vladare gornjeg Egipta, dakle južnog Egipta gdje je rastao papirus. Naslov faraona donjeg Egipta, odnosno severnog, bio je "Biti" što bi značilo "Vladar pčela". Kako bilo da bilo, u većini jezika se i do danas zadržao naziv "Faraon".
U rana vremena i u ranom razdoblju Starog carstva faraon je vjerojatno uživao božanski status. U vrijeme 5. dinastije očigledno dolazi do promjene ideologije: Faraon je još samo Sin bogova, a bogom postaje ponovo tek nakon smrti. Tek puno kasnije su neki faraoni ( Amenofis III., Ramzes II. ) ponovo pokušavaju još za vrijeme svog života biti štovani kao bogovi.
Uprava Stare države je prema modernim mjerilima bila još vrlo primitivna. Ona je unutar još jako prema plemenskoj pripadnosti razjedinjenom društvu nastupala kroz centralnu administraciju samo utjerujući u redovnim vremenskim razmacima davanja i radni doprinos. Zbog toga, mnogi znanstvenici Staru državu još uopće i ne smatraju državom. Neovisno o tome, u tom razdoblju se pojavljuju najveći graditelji piramida, među njima najpoznatiji kao Keops , Kefren (zapravo Cha-ef-Re) i Mikerin (Men-kau-Hor) .
Tek od vremena Srednje države ograničava se vlast regionalnih vladara u korist centralne vlasti, koja je tek time mogla doseći viši stadij civilne i vojne organizacije. To se pokazuje velikim melioracijskim zahvatima, trajnim osvajanjem susjednih zemalja, izgradnjom utvrda i vojnim osiguranjem granica kao i uspostavljanjem redovnog pomorskih i kopnenih saobraćajnih veza s državama prednje Azije .
Za vrijeme Nove države Egipat je postajao (posebno u vrijeme Tutmozesa III. i Ramzesa II. ) velesila ili najveća tvorevina svog doba, da bi taj status povremeno bio uzdrman unutrašnjim nemirima, posebno u drugoj polovini 18. Dinastije.
Ogromna većina egipatskih faraona su bili muškarci, ali u svakom se razdoblju egipatske povijesti pojavljivala poneka vladarica. Najpoznatija je kraljica Hatšepsut iz 18. dinastije. U kasnom staroegipatskom razdoblju su na tron egipatskih vladara dolazili brojni stranci. Od 22. dinastije borilo se više obitelji libijskih plaćenika za faraonsko prijestolje; tek nakon osvajanja Egipta od strane nubijaca koji su osnovali 25. dinastiju, došlo je ponovo do ujedinjenja Egipta. Poslije osvajanja Egipta od strane Aleksandra Velikog Makedonskog na vlast dolaze Ptolemejevići kao stranci, a najpoznatiji predstavnik te dinastije je sigurno bila Kleopatra VII..
