Helsinški dogovor

Helsinški dogovor; Helsinki Accords; Хельсинкская декларация
	Predsjednik DDR-a Erich Honecker potpisuje Deklaraciju, s njegove lijeve strane je Helmut Schmidt, a s desne Gerald FordPredsjednik DDR-a Erich Honecker potpisuje Deklaraciju, s njegove lijeve strane je Helmut Schmidt, a s desne Gerald Ford

Helsinški dogovor / Helsinška deklaracija ili kako ga još zovu Završni akt iz Helsinkija (engleski: Helsinki Accords, ruski: Хельсинкская декларация) naziv je za značajni diplomantski sporazum, kog su 1. augusta 1975. u finskom Helsinkiju potpisali najviši predstavnici svih evropskih država (osim Albanije, koja ga je ratificirala tek u septembru 1991), te uz njih i predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, na kraju Prve konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju, iz koje se kasnije rodila Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju.^[1]

Helsinški dogovor bio je kulminacija napora da se smanje narasle napetosti između sovjetskog i američkog bloka nakon Drugog svjetskog rata, osiguravajući njihovo obostrano prihvaćanje statusa quo u Evropi.^[1]

Dogovorom je priznata nepovredivost granica nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a 35 država potpisnica se obavezalo da će poštovati ljudska prava i temeljne slobode te da će surađivati na ekonomskim, naučnim, humanitarnom i drugim područjima.

Ipak treba naglasiti da Helsinški dogovor pravno nema status ugovora i ne obavezuje (osim moralno) njegove potpisnice da ga se doista i drže.^[1]

Historija i karakteristike Helsinške deklaracije

Na sporazumu takvog karaktera inzistirao je Sovjetski Savez još od 1950-ih, a 1966. Varšavski pakt predložio je održavanje Evropske konferencije za bezbjednost i saradnju. Na taj izazov NATO je, nakon otezanja, načelno pristao pa su 1972. u Helsinkiju počeli pripremni razgovori na razini ambasadora. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci pripremljen je program rada konferencije, koji se sastojao od tema podijeljenih u četiri grupe, naknadno nazvanih košare:

pitanja evropske sigurnosti
pitanja vezana uz suradnju na području ekonomije, nauke i tehnologije i zaštite okoline
problemi vezani uz humanitarnu i kulturnu suradnju
problemi pod razno, koji će se pojaviti tokom i nakon konferencije

Nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Helsinkiju u julu 1973, počeli su sastanci komiteta u Ženevi, koji su radili na izradi nacrta sporazuma. Njihov rad se protegao od septembra 1973. do jula 1975. ^[1]Glavni interes Sovjetskog Saveza bio je dobivanje implicitnog priznanja svoje poslijeratne hegemonije u Istočnoj Evropi, preko garancija o nepovredivosti granica i nemiješanja u unutrašnje poslove država. U zamjenu za to formalno priznanje, Sjedinjene Američke Države sa svojim zapadnoevropskim saveznicima tražile su i pritisnule Sovjetski Savez da pristane na poštivanje ljudskih prava, slobodan protok ljudi i njihovih ideja (knjiga, novina, medija) između Istočne i Zapadne Evrope.^[1]

Na taj način je Završni akt, potpisan na sastanku u Helsinkiju, postao kompilacija oba stajališta. Sporazum je na svoj način bio i formalni kraj Drugog svjetskog rata jer su konačno potvrđene i priznate sve granice evropskih država, nastale nakon tog rata, uključujući i podjelu Njemačke na dvije zemlje.^[1] Završna deklaracija je u suštini imala deset ključnih točaka, takozvani dekalog:

jednakost suverenih država
suzdržavanje od upotrebe i prijetnje sile
nepovredivost granica
teritorijalni integritet evropskih država
miroljubivo rješavanje sporova
nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država
poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključivo slobodu mišljenja, savjesti, vjere i uvjerenja
jednakopravnost naroda uz pravo na samoodređenje
suradnja među državama
poštovanje pravila međunarodnog prava, uz maksimalnu dozu dobre vjere

Set pitanja vezanih uz ljudska prava, takozvana treća košara, se u kasnijoj zapadnoj liteteraturi tumačio kao "lukavo zapakirani Trojanski konj Henryja Kissingera, odnosno kao sredstvo kojim su na mala vrata postupno legitimizirani pokreti i inicijative koje će krajem 1980-ih i početkom 1990-ih dovesti do Pada komunizma.^[2] To je vremenom postao glavni razlog za smutnju, i politička natezanje između Istoka i Zapada i nakon potpisivanja Helsinške deklaracije 1975. Brojne sovjetske afere vezane uz disidente i političke probleme s kraja 1970-ih i početka 80-ih uvijek su dočekivane na nož od strane zapadnih zemalja, koje bi optuživale Sovjete da krše ljudska prava, uz komentar da su sporazum potpisali s figom u džepu, dok su Sovjeti i nadalje inzistirali da se radi isključivo o pitanjima unutrašnje politike u koju se nitko nema prava miješati.^[1]