Olovka
Olovka je predmet koji ostavlja tanki vidljivi trag za sobom kada se njime crta, obično po papiru ali i po drugim tipovima podloge.
Olovke se koriste za crtanje, pisanje, šminkanje i u druge svrhe.
Kada se kaže olovka, obično se misli na olovku izrađenu od drveta, dugačku i tanku, čiji središnji dio predstavlja tanki uzdužni komad grafita, koji ostavlja trag na papiru. Ovaj komad grafita se često zove "srce" ili "špic" olovke. Nakon nekog vremena korištenja olovke, ovaj špic se istupi i potroši, te je potrebno naoštriti olovku. Za ove svrhe se koristi specijalni predmet zvani oštrilo, šiljalo ili rezač. Ovim procesom se olovka troši, skraćuje, i nakon nekog vremena se mijenja drugom, novom. Stoga, ovakve grafitne olovke spadaju u potrošni materijal. One se nazivaju još i obične olovke ili drvene olovke.
Trag obične olovke je crn, zbog crne boje grafita. Postoje, međutim, i olovke koje rade na principu drvenog uglja ili nekog vještačkog materijala, a izrađuju se i izgledaju identično kao obične olovke. Njima se najčešće dodaju pigmenti tako da ostavljaju raznobojne tragove. Ove se olovke koriste u slikarstvu i školstvu (drvene bojice), kozmetici (za bojenje različitih dijelova tijela, najčešće dijelova lica) i drugdje.
Pored običnih "drvenih" olovaka, postoje i tzv. patent-olovke ili tehničke olovke, koje takođe rade na bazi grafita, ali im je izrada takva da podržavaju zamjenu samog grafita (srca, špica) dok bazni dio, sama olovka, može da nastavi da se koristi. One imaju komplikovaniju izradu, stoga i skuplju, a izrađuju se najčešće od plastike, metala ili kombinovano.
Trag grafitne olovke se lako briše sa papira koristeći gumicu za brisanje. Gumica se takođe troši nakon nekog vremena upotrebe, i mora se zamijeniti novom. Stoga i gumice spadaju u potrošni materijal.
Olovka kao slikarska tehnika
uredi
Olovka pripada grupi crtaćih tehnika. Njen istorijat razvoja je veoma dugačak.U početku su se koristile olovke koje su bile izrađene od srebra. Njegov zapis je bio dosta svijetal, a sukupoća materijala je odredila da se brzo odustane od njega. Nakon srebra u upotrebu je pušteno olovo, kao materijal za pisanje i crtanje. Ono je imalo prednost u odnosu na srebro, pošto je ostavljalo tamniji trag na papiru. Kako je bilo dosta teško, odustalo se i od olova kao zamjenskog materijala za srebro. Njega konačno zamjenjuje grafit, koji je imao najbolje osobine i za crtanje i pisanje. Grafit se miješao sa glinom i ti odnosi su određivali tvrdoću olovaka, od jako tvrdih do mekih, u zavisnosti koliko se gline stavlja u ovo jedinjenje. Olovka ima veoma široku primjenu u raznim granama ljudskog djelovanja, kako u komunikaciji pisanjem, tako i u svim granama likovnih umjetnosti.
U usporedbi sa srebrenkom, grafit se brže troši jer je mekan. Olovka može ponuditi debelu, tanku, svjetliju i tamniju crtu. Ona daje više mogućnosti i ona je neujednačena. Ona je jedna od daleko širih mogućnosti nego srebrenka, baš zbog toga što je grafit mekši. S olovkom jako lako sjenčamo, tako da se brzo postiže punoća oblika. Čistoća daje olovci suhi trag. Klasicizam (na prijelazu sa 18. na 19. st.) pokušava obnoviti vrijednosti klasične umjetnosti i zamjenjuje srebrenku. Klasicisti oponašaju prirodu, stvaraju fotografsku sličnost. Umjetnik je olovku maksimalno znao prilagoditi tom materijalu kojega je prikazivao.
Klasifikacija
urediPostoji više načina na koji se dijele olovke po tvrdoći, najčešći je često i označen na samim olovkama:
| 9H | 8H | 7H | 6H | 5H | 4H | 3H | 2H | H | F | HB | B | 2B | 3B | 4B | 5B | 6B | 7B | 8B | 9B |
| Tvrđe | → | Srednje | → | Mekše | |||||||||||||||
Olovke s više gline u grafitu su tvrđe, a s više ugljena u grafitu - mekše. Tvrđe olovke se koriste za tehničke crteže, srednje olovke su multifunkcionalne, a mekše olovke se koriste za umjetničke crteže.
