Rimske terme (od grčkog θερμός thermos = vruć) bilo je javno kupalište za Antičkog Rima.[1]

Rimske terme
Crtež Karakalinih termi
Crtež Karakalinih termi
Crtež Karakalinih termi
Epoha Antički Rim

To je bio kompleks prostorija projektiranih i podignutih kao javno kupalište, i prostor za opuštanje i druženje kog su Rimljani razvili do vrlo sofisticiranog nivoa.[2]

Historija

uredi

Iako su još i Stari Egipćani znali za javna kupališta, ima suviše malo ostataka, pa je nemoguća potpuna analiza egipatskog tipa kupališta.[2] Kupanje je bilo važno u životu Grka, a to se vidi i po ostatcima termi iz Palače u Knososu (početak 1700. pne.).

Standardizirani arhitektonski tip termi, međutim nije bio razvijen sve dok Rimljani nisu osmislili velike carske terme, kao što su; Titusove terme (oko 81), Domicijanove terme (95), Trajanove terme (oko 100), Karakaline terme (217) i Dioklecijanove terme (oko 302.).[2]

Karakteristike

uredi

Glavni blok rimskih termi sastojao se od tri velike prostorije za kupanje; - frigidariuma, caldariuma i tepidariuma, uz nešto manjih kupaonica i terena. Robovska posluga bila je nevidljiva jer se kretala podrumskim prolazima. Rasvjetu tih ogromnih prostorija Rimljani su riješili genijalnim sistemom visokih prozora, smještenih neposredno do krova.[2]

Za Rimljane je odlazak u terme, bio isto zadovoljstvo kao i odlazak u teatar ili na gladijatorske borbe. Posjete termama i priredbama su se u Rimu plaćale, ali su te cijene bile skromne (za posjetu termama plaćao se jedan quadrans, dakle najmanji kovani novac koji je postojao). Svi ljudi su imali slobodan pristup na priredbu ili u terme – slobodni ljudi, robovi, žene, djeca… Najveci dio privatnog života provodio se na javnom mjestu. Kupanje nije predstavljalo samo higijenu, nego složeno zadovoljstvo, kao kod nas danas odlazak na plažu. Ponekad su književnici u termama čitali svoja djela, a retori svoje govore.

Istraživanjima se ispostavilo da su terme na kraju postale ustanove za uživanje. Od helenističlog perioda njihova funkcija nije samo omogućiti higijenu, vec i živeti na poželjan način. Najranija javna kupatila za koja se danas zna potječu iz Pompeja i sagrađena su početkom 1. vijeku pne. U termama je od tada postojalo i podzemno grijanje -- hipokaust; više nije bilo dovoljno grijati vodu u kadama i bazenu, nego je narodu ponuđen prostor u kome je bilo toplo. U to vrijeme, bez obzira na zimu, ljudi su u kućama živjeli u kaputu kao i u kući.

Sirotinja je dolazila da za koju paru ostane satima okružena raskoši koju joj je darovala vlast, car ili neka druga ugledna ličnost. Pored složenih instalacija za toplu caldarium i hladnu vodu (frigidarium), postojala su šetalista i tereni za sport i igru. Za žene su postojala posebna javna kupališta.

Inače u Rimu nije bilo bogate kuće u kojoj terme nisu zauzimale više specijalno uređenih prostorija, s grejanjem ispod poda. Nije bilo varoši bez barem jednih javnih termi, a ni bez akvedukta, koji je vodom snabdjevao terme i javne fontane. Ono što pokazuje koliko su Rimljani voleli javne terme je to sto je Ciceron rekao da je gong koji je svakoga dana najavljivao otvaranje javnih kupatila bio slađi uhu od glasa nekog filozofa u skoli.

Rimski kupač je vjerojatno svoj posjet termama počinjao u apoditeriumu gdje se skidao. Zatim bi ga namazali uljem u elaeotheziu ili unctuarium, prije odlaska u sobu ili dvorište za vježbanje. Nakon te aktivnosti, nastavio je do caldariuma (vruća soba) i sudatoriuma ili laconicuma (parna soba), gdje mu se sa tijela skidao nakupljani znoj i ulje metalnom alatkom zvanom strigil.[2] Kupač se nakon tog preselio u tepidarium (topla soba), a iza tog u frigidarium (hladna soba), kupanje bi završavao nakon što bi tijelo još jednom namazao uljem. [2]

Izvori

uredi
  1. thermae (engleski). Merriam Webster. Pristupljeno 5. 5. 2018. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Thermae (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 5. 5. 2018. 

Vanjske veze

uredi
  NODES
Done 1