Samoglasnik
Za ostala značenja, vidi Vokal.U fonetici, samoglasnik (vokal) je naziv za glas koji se pri izgovoru bez zapreke stvara u govornom aparatu tako da vazdušna struja slobodno prolazi od pluća do usana.
U svim jezicima, slog uključuje samoglasnike. U nekim jezicima istu funkciju mogu pored samoglasnika imati i glasovi koji se fonetički smatraju suglasnicima, kao r u našoj riječi grm ili vrt.
Osnovna namjena vokala jest povezivanje suglasnika u slogove, tj. formiranje izgovorljivih riječi.
U srpskohrvatskom jeziku postoje i takozvani pokretni vokali. Neki padeži pridjeva određenog vida, nekih zamjenica i neki prilozi na kraju mogu imati vokal ili biti bez njega: dobrog i dobroga, kojeg i kog, njim i njime'.
U jednom padežnom obliku mogu se javiti čak i po dva pokretna vokala, npr. ovom,ovome, ovomu, dativ i lokativ jednine.
Artikulacijske osobine
urediSamoglasnici se u našem jeziku dijela po mjestu tvorbe i prema veličini otvora između jezika i nepca
| Tip glasa | Glas | Mjesto tvorbe | |
|---|---|---|---|
| prednji | i, e | prednji dio jezika i prednje nepce | |
| srednji | a | sredina jezika | |
| zadnji | o, u | stražnji dio jezika i stražnje nepce |
| Tip glasa | Glas | |
|---|---|---|
| najviši ili najotvoreniji | a | |
| srednji | e , o | |
| zadnji | u |
Srpskohrvatski jezik nema nazalne tj. nosne samoglasnike, kao što su na primjer poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).